Naoko imaš sve. Kuću u cvijeću, muža i djecu. Posao i školovanje. Možda i nešto novca. A nikako nemaš to unutarnje zadovoljstvo. Ono što nazivaju srećom.

Žena danas. Mnoge naoko imaju sve. Kuće ili stanove, muževe, djecu, posao i financijska sredstva. Prijateljice. Uspjeh. Karijeru. Slobodno vrijeme ponekad. Mnoge danas imaju sve. A osjećaju nezadovoljstvo koje ih razdire iznutra.

Dan žena je prošao, a krilatica – „žene mogu imati sve“ ostaje vijesti u zraku. Nema ništa loše u tome da želimo imati sve, i trebamo imati pravo imati sve, ali treba znati da „imati sve“ zahtijeva velike promjene u društvu, zakonu, obiteljskim  odnosima i – našim glavama.  Ja sam s prvim djetetom odlučila imati sve. To je značilo da sam radila punom parom, aktivirala sam svoje selo (bake s jedne i druge strane) i mužu djecu prepuštala brojne večeri. Gazila sam, ne , galopirala sam kroz život i balansirala poslom i djecom  brakom i vremenom za sebe. Naizgled, imala sam sve. I onda sam pala. U totalno pregorijevanje na svim poljima. Dvije godine nisam imala volje za ništa. 

Jednom sam prilikom u dvorani pitala žene prije treninga neka digne ruku ona koja je potpuno zadovoljna svojim tijelom, točnije svojim izgledom i pogledom u ogledalo. Od desetak žena u dvorani, samo je jedna digla ruku. Ako ćemo iskreno, nisam sigurna da je bila iskrena.

Patrijarhat je tvorevina i društvena nakaza koja nam je oduzela pravu prirodu i suštinu naše ljudskosti. Patrijarhat nam je oduzeo pravo na sve žensko i ono što nije oduzela ta nakaza stavljeno je u čvrsto zaljepljene kutije s naljepnicama na kojima pišu kategorije van kojih ne smijemo pobjeći.

Priznali si mi to ili ne, osjećali se tako ili ne, osim što smo mentalna, emotivna, duhovna i tjelesna bića, seksualnost je važna dimenzija našeg ljudskog postojanja. I baš u ovo naše vrijeme, kad je kao tako eksponirana, javna i istaknuta, u nama je zapravo najzapretenija i, vrlo često, krivo interpretirana.