Search here!

Self Care & Self Help

U ovom svijetu u kojem je vanjska forma najbitnija i gdje je, kod odabira fitness programa važan samo rezultat, događa se fenomen u kojem žene vježbaju tri mjeseca prije ljeta, upisuju teretanu i odustaju nakon dva dolaska, ili jednostavno odustanu od pokreta sveukupno, prihvaćajući da njihovo tijelo nikad neće izgledati poput tijela mladolikih fitness guruica koje vrište sa insta feedova i skaču na insta storyima. Ja volim izgledati dobro i volim vidjeti svoje mišiće i volim da se forma vidi. No ono najvažnije mi je kretanje. Ne toliko zbog toga što razmišljam o zdravlju ili želim sebi produljiti život, već zato jer mi pokret predstavlja život. Zdravo tijelo je predivan dar koji ne iskorištavamo dovoljno, tojest ne iskorištavamo ga onako kako bi za nas bilo najbolje.

Koliko smo zapravo plodne ne otkriva broj djece koju smo rodile ili uopće naša plodnost samo u smislu rađanja, već naša sposobnost i mogućnost u koju smo zakoračile da rađamo iz svoje ženske snage i moći. Naša mogućnost da kao žene mijenjamo koncepte koji su u nas unijeli stotine programa i ograničenja i da prihvatimo da sve ono što se smatralo našom slabošću – emocije, promjene, menstrualni ciklus, majčinstvo i hormonalne turbulencije – može predstavljati našu najveću snagu.

Upravo čitam tekst u čijem naslovu stoji – „jedna je žena 3 dana ležala gola“... Svi znamo taj tekst jer ga je bilo nemoguće izbjeći, to je tekst koji je napisala liječnica iz KB Dubrava, govoreći istinu o našem zdravstvenom sustavu. I tekst koji u meni izaziva posebnu jezu. Ne, ne mogu reći da sam prestrašena, iako je strah prisutan unutra, u mom srcu, više sam otvorena za mogućnost da se i meni dogodi takav scenarij. Iako se trudim odvojiti od medija, sve informacije koje držim da su bitne, dođu do mene, pa tako i ova. Gola žena tri je dana ležala na hodniku. To bi mogla biti i ja, već ove zime, s djetetom u trbuhu još uvijek ili s istim tim djetetom na svojim prsima. Gola. Na hodniku neke bolnice. Bez ikog svog, bez podrške kad sam najranjivija. I što s tim?

Nastupilo je neko ludo i čudno razdoblje u našim životima, i to svi vidimo, osjetimo i znamo. Od straha koji se širi medijima, preko kaosa u bolnicama, pa sve do kvarova tehnologije i zbrke u komunikaciji, ali i nekakvog protresanja odnosa. Odnosa s drugima ili onog kojeg imamo same sa sobom. Čak i astrolozi kažu da je sad vrijeme da se sruše stari obrasci i da se pripremimo na promjene, pa je tako, po meni, i pravo vrijeme da probudimo divlju ženu. U slučaju da ona u nama (trenutno) spava. Pa što to znači?

Znam da se danas svi razbacuju s riječju autentičnost i to toliko da je zapravo mnogima ta riječ postala izlizana i dosadna i nekako im ide na živce. To je podebljano, sigurna sam, time što poznajemo dosta onih kojima su puna usta autentičnosti, a njihov privatni život potpuno je razlličit od onoga što objavljuju po mrežama. Ja tu autentičnost nazivam biti „brutalno svoja“, jer biti autentična nekad znači biti brutalno iskrena. I to najviše prema sebi.

Nedugo sam čitala na jednoj grupi senzibilaca kako se neki više straše izlaska iz karantene i povratka na staro, nego što im je loše u samoj karanteni. I odmah pomislila – potpisujem. Daleko od toga da mi odgovara neizvjesnost bez posla i ikakvog znanja i saznanja o tome kad ću ponovno moći ostvarivati svoje pravo na rad u pravom smislu te riječi. Nije stvar u tome. Stvar je u tome da, kad sam se umirila i primirila, shvatila sam da ja zapravo ne želim povratak na staro.

Iz petnih žila želim napisati tekst koji nema nikakve veze s ičime što se trenutno oko nas događa, niti s potresom, niti s koronom, niti s ekonomskom krizom koja se razbuktava sve jače i silnije, ali ne mogu. Moje misli su tu. Moji osjećaji su tu. Moj život je tu. U svemu tome.

Kao osoba koja je i inače jako osjetljiva, emotivna i općenito prepuna unutarnjih doživljaja, intenzivne izmjene dobrih i „loših“ raspoloženja, imam osjećaj da se sada nosim dobro sa svime što se događa. To dobro možda nekome na prvu dobrim se neće činiti.
Kako to mislim?

Ako me išta imalo veselilo u cijeloj ovoj situaciji, onda je to vrijeme za koje sam bila sigurna da ću ga iskoristiti produktivno i baciti se na pisanje gomile tekstova koji već mjesecima žele van iz mene. Sitnica koju sam zaboravila jest da će osim mene, u izolaciji biti moj muž koji ima sasvim druge poglede na vrijeme koje ćemo provesti izolirani, te moj četverogodišnjak koji tek izolaciju ne vidi baš kao ja.