Search here!

Self Care & Self Help

Lako tebi, ti radiš ono što voliš. Tu rečenicu čula sam nebrojeno puno puta. Blago tebi. Kak je tebi super. Osim toga, u zadnje vrijeme često čujem i ljude koji se žale da su obični, prosječni, da im je život posao, kuća, posao, kuća i eventualno netflix, bez birtije. Opijeni instagram profilima i facebook, tik tok iluzijom, čine im se njihovi životi teškima i dosadnima, naprosto običnima.

Zadnjih nekoliko tjedana osjećam kompletnu zasićenost svojom majčinskom ulogom. Šmrkavi nosevi, pokakane guzice, usisavač, krpa i kuhinja uzmaju puno previše od mojih 24 sata. Puno više nego ja to želim i puno više nego je meni to podnošljivo. Jedan dan sam stavila bebu u sigurno okruženje, sina montirala pred tv, zatvorila se u kupaonu i plakala. Totalni overload.

U ovom svijetu u kojem je vanjska forma najbitnija i gdje je, kod odabira fitness programa važan samo rezultat, događa se fenomen u kojem žene vježbaju tri mjeseca prije ljeta, upisuju teretanu i odustaju nakon dva dolaska, ili jednostavno odustanu od pokreta sveukupno, prihvaćajući da njihovo tijelo nikad neće izgledati poput tijela mladolikih fitness guruica koje vrište sa insta feedova i skaču na insta storyima. Ja volim izgledati dobro i volim vidjeti svoje mišiće i volim da se forma vidi. No ono najvažnije mi je kretanje. Ne toliko zbog toga što razmišljam o zdravlju ili želim sebi produljiti život, već zato jer mi pokret predstavlja život. Zdravo tijelo je predivan dar koji ne iskorištavamo dovoljno, tojest ne iskorištavamo ga onako kako bi za nas bilo najbolje.

Koliko smo zapravo plodne ne otkriva broj djece koju smo rodile ili uopće naša plodnost samo u smislu rađanja, već naša sposobnost i mogućnost u koju smo zakoračile da rađamo iz svoje ženske snage i moći. Naša mogućnost da kao žene mijenjamo koncepte koji su u nas unijeli stotine programa i ograničenja i da prihvatimo da sve ono što se smatralo našom slabošću – emocije, promjene, menstrualni ciklus, majčinstvo i hormonalne turbulencije – može predstavljati našu najveću snagu.

Upravo čitam tekst u čijem naslovu stoji – „jedna je žena 3 dana ležala gola“... Svi znamo taj tekst jer ga je bilo nemoguće izbjeći, to je tekst koji je napisala liječnica iz KB Dubrava, govoreći istinu o našem zdravstvenom sustavu. I tekst koji u meni izaziva posebnu jezu. Ne, ne mogu reći da sam prestrašena, iako je strah prisutan unutra, u mom srcu, više sam otvorena za mogućnost da se i meni dogodi takav scenarij. Iako se trudim odvojiti od medija, sve informacije koje držim da su bitne, dođu do mene, pa tako i ova. Gola žena tri je dana ležala na hodniku. To bi mogla biti i ja, već ove zime, s djetetom u trbuhu još uvijek ili s istim tim djetetom na svojim prsima. Gola. Na hodniku neke bolnice. Bez ikog svog, bez podrške kad sam najranjivija. I što s tim?

Nastupilo je neko ludo i čudno razdoblje u našim životima, i to svi vidimo, osjetimo i znamo. Od straha koji se širi medijima, preko kaosa u bolnicama, pa sve do kvarova tehnologije i zbrke u komunikaciji, ali i nekakvog protresanja odnosa. Odnosa s drugima ili onog kojeg imamo same sa sobom. Čak i astrolozi kažu da je sad vrijeme da se sruše stari obrasci i da se pripremimo na promjene, pa je tako, po meni, i pravo vrijeme da probudimo divlju ženu. U slučaju da ona u nama (trenutno) spava. Pa što to znači?

Znam da se danas svi razbacuju s riječju autentičnost i to toliko da je zapravo mnogima ta riječ postala izlizana i dosadna i nekako im ide na živce. To je podebljano, sigurna sam, time što poznajemo dosta onih kojima su puna usta autentičnosti, a njihov privatni život potpuno je razlličit od onoga što objavljuju po mrežama. Ja tu autentičnost nazivam biti „brutalno svoja“, jer biti autentična nekad znači biti brutalno iskrena. I to najviše prema sebi.