Priznali si mi to ili ne, osjećali se tako ili ne, osim što smo mentalna, emotivna, duhovna i tjelesna bića, seksualnost je važna dimenzija našeg ljudskog postojanja. I baš u ovo naše vrijeme, kad je kao tako eksponirana, javna i istaknuta, u nama je zapravo najzapretenija i, vrlo često, krivo interpretirana.

Rođena sam da budem divlja. Da budem u tijelu. Da plešem, krećem se i osjećam. Onako kako mislim i onako kako jesam.  U trenutku prepuna svega. Dobrog i lošeg. Mirnog i žestokog. Svojeg i kolektivnog. Da dišem. Da živim.

Ja sam čvrsti pobornik psihoterapije. Obožavam taj način rada na sebi i donio mi je puno toga dobroga. Najveći blagoslov je promjena načina na koji razgovaram sama sa sobom. No ipak, neke se stvari ni osvještavanjem, ni promjenom, ni razgovorom nisu razrješile. To su stvari koje nosimo sa sobom čitav život.

Lako tebi, ti radiš ono što voliš. Tu rečenicu čula sam nebrojeno puno puta. Blago tebi. Kak je tebi super. Osim toga, u zadnje vrijeme često čujem i ljude koji se žale da su obični, prosječni, da im je život posao, kuća, posao, kuća i eventualno netflix, bez birtije. Opijeni instagram profilima i facebook, tik tok iluzijom, čine im se njihovi životi teškima i dosadnima, naprosto običnima.

Prije nekoliko dana je objavljen podcast portala Supermame.hr na kojem sam gostovala. Slušajući ga, oduševila sam se lakoćom s kojom smo progovarale o teškim temama, a istovremeno sam malo i ostala šokirana samom sobom i time koliko mogu biti iskrena kad pričam o sebi. Malo sam gutala i knedle, ali drago mi je da sam progovorila o škakljivim stvarima, pa i o muškarcima i kako bi oni mogli doživjeti feminizam.

Malo sam već i sama sebi dosadna kad pišem o tom nevidljivom teretu kojeg žene i dalje nose, ali naprosto me uvijek nešto trigerira ili podsjeti na tu tematiku. Sklona sam poravnavati nepravde, pa me tako ova nepravda uvijek kopka. A ono što me kopka još više jest to da smo si tu nepravdu same natovarile na leđa. I rado je nosimo.