„Mama, kad ćemo opet u na kotačićima stan?“ – ovo je postalo tjedno pitanje na usnama i umu mog četverogodišnjaka otkad nas je prvi put prijatelj pozvao da iskusimo čari kampera. Proveli smo vikend na Bledu i Bohinju, vozeći se od stanice do stanice, s prespavancima u prirodi i kilometrima prijeđenim dok smo budni. Ove godine nije bilo dileme. Obzirom na novopronađenu strast našeg djeteta, a i uživanje nas samih, odvažili smo se na prvo duže putovanje Kamperom.

Danas sam ujutro sjedila na terasi pitajući se što zapravo želim. Kao i svatko tko je na svojoj koži osjetio što zapravo znači biti osjetljiva osoba i kakav je osjećaj anksioznost, znam da je trenutak u kojem se osjećam loše zapravo trenutak u kojem od loših misli ne vidim ljepotu trenutka i da je izlaz iz toga uvijek – prisutnost.

Znam da se danas svi razbacuju s riječju autentičnost i to toliko da je zapravo mnogima ta riječ postala izlizana i dosadna i nekako im ide na živce. To je podebljano, sigurna sam, time što poznajemo dosta onih kojima su puna usta autentičnosti, a njihov privatni život potpuno je razlličit od onoga što objavljuju po mrežama. Ja tu autentičnost nazivam biti „brutalno svoja“, jer biti autentična nekad znači biti brutalno iskrena. I to najviše prema sebi.