Search here!

Tijelo i Emocije

Ja sam čvrsti pobornik psihoterapije. Obožavam taj način rada na sebi i donio mi je puno toga dobroga. Najveći blagoslov je promjena načina na koji razgovaram sama sa sobom. No ipak, neke se stvari ni osvještavanjem, ni promjenom, ni razgovorom nisu razrješile. To su stvari koje nosimo sa sobom čitav život.

U ovom svijetu u kojem je vanjska forma najbitnija i gdje je, kod odabira fitness programa važan samo rezultat, događa se fenomen u kojem žene vježbaju tri mjeseca prije ljeta, upisuju teretanu i odustaju nakon dva dolaska, ili jednostavno odustanu od pokreta sveukupno, prihvaćajući da njihovo tijelo nikad neće izgledati poput tijela mladolikih fitness guruica koje vrište sa insta feedova i skaču na insta storyima. Ja volim izgledati dobro i volim vidjeti svoje mišiće i volim da se forma vidi. No ono najvažnije mi je kretanje. Ne toliko zbog toga što razmišljam o zdravlju ili želim sebi produljiti život, već zato jer mi pokret predstavlja život. Zdravo tijelo je predivan dar koji ne iskorištavamo dovoljno, tojest ne iskorištavamo ga onako kako bi za nas bilo najbolje.

Ovo je za mene nepresušna tema. I kako se mijenja moje tijelo, tako se u vezi nje mijenjaju i moji stavovi. Osim toga, upoznavajući puno žena i njihove stavove prema vlastitim tijelima, dolazim do zaključaka nekako više iz iskustva nego iz knjiga, teorija i self help priručnika. Ma da volim sve to, često takve teorije gledaju na ljubav prema tijelu dosta plošno, dok je odnos s tijelom, kao i svaki odnos, višeslojan, kompleksan i teško se može promatrati na pojednostavljen način.

Nikad u životu nisam gledala vijesti. Dnevnici, crne kronike i obavijesti medija o katastrofama svih razmjera, nikad nisu ulazili u moje područje interesa. Svaka važna informacija ionako dođe do mene, na ovaj ili onaj način. No ovo su neka drugačija vremena. I ovo je neki drugačiji svijet. Ili barem postaje drugačiji. I ne, nije onako kako sam se nadala da će se promjeniti. Mijenja se u svijet kakav ja ne poznajem i ne želim.
Ne, naravno da nisam potonula, ja sam vječito naivni optimist, ali trenutno mi sve izgleda kao svijet u kojem će nas virus toliko preplašiti da ćemo uništiti sve ono što nam se do jučer činilo izuzetno važnim.

Kao vlasnica studia Angels Body and Emotions, koji se u početku izravno fokusirao na ples oko šipke, kombinirajući plesne kružne pokrete, plesnu meditaciju i elemente na šipci kao temelj za razvoj ženstvenosti, samopouzdanja i senzualnosti među ženama, otkrila sam da mnoge žene vole iskustvo senzualnog pokreta, ali nemaju potrebu za šipkom kao rekvizitom.
Radeći sa ženama na taj način više od desetljeća, primjetila sam kako pokreti na podu (floor work) koji se pojavljuje u satovima plesa oko šipke, ima puno mogućnosti kao samostalan trening. Osim toga, paralelno se educirajući u području joge, uočila sam brojne poveznice u duhovnoj dimenziji tih dviju praksi i tako kreirala Feminine Workout.

Od davnina su se žene pokretom služile kao genijalnim načinom da se okupe, da se međusobno podrže i da zajedno proslave taj dan i uspjeh koji su postigle u svojim obiteljima i zajednicama. Zamišljam ih kako su se okupljale oko vatre, možda uz neko bubnjanje i slobodno i divlje kružile bokovima, mahale rukama, uživale u svojoj slobodni, seksualnosti i zavodničkim kretnjama bez muških pogleda. Ne, nije ovo tekst kontra muškaraca, ovo je tekst pro žena, ili možda bolje pro ženske slobode.

Kad sam bila malena curica, uživala sam u pažnji koju sam dobivala. Osjećala sam da sam predivna i pametna, hrabra i vesela, osjećala sam kao da sam jedno sa svojim tijelom i mogla sam satima provesti osjećaju se totalno slobodno, ne razmišljajući kako izgledam dok nešto radim, je li mi se podigla suknjica ili sam otkrila nešto što „ ne bih smjela“. Nisam razmišljala o tome da su moji bokovi nešto loše, mogla satima plesati i vrtiti guzu, ne razlikujući tu vrtnju i migoljenje od vrtnje i migoljenja, naprimjer, ruke.