Feminizam našeg doba

Upravo smo krenule prošli tjedan s novim upisima u naš glavni program koji je odavno narastao daleko od samog plesa oko šipke, otkrivanja seksipila i dobre zabave. Davno je prerasao fitness. I da, nije za svaku ženu. A opet jest. Kako to mislim? Pa da oslikam svoje misli, iskoristila bih misli naše instruktorice Saše. Ona je, pozivajući žene na besplatan intro sat, ovo napisala na svom profilu:

„Zamisli da živiš u jednoj sobi. Da stalno imaš jedan te isti pogled na sebe. Da nikada ne otvoriš vrata i ne zakoračiš dalje. U nove i nepoznate prostorije. Daleke, strane možda i odbojne. Ali samo na početku. Tih nekoliko puta dok se ne opustiš. Dok ne opustiš glavu i proširiš pogled. Dok korak ne učiniš sigurnijim. I kreneš. Otkriješ kutke u koje si davno zatomila brdo emocija, svoju moć, slobodu. Prozore s novim pogledom na sebe. Vrata kroz koja će ući nešto novo, a izaći sve ono staro, teško i nepotrebno.“

Osim Corona virusa koji se već ušuljao u nas i prije nego je zatrovao naše organizme, ovih dana na Facebooku se širi i video o predrasudama i društvenim normama koje ženama govore tko bi trebale biti, kako bi se trebale ponašati i na koji način bi trebale živjeti. U videu se nabrajaju pravila koja su često, ne samo suluda, već i totalno kontradiktorna jer žena bi istovremeno trebala biti i kurva i svetica, majka i ljubavnica, zakopčana i razgolićena, kućanica i poslovna majstorica.

Nekad dođe jedan od onih dana u kojima se ne osjećaš najbolje. Meni se nekad desi prvi dan nakon vikenda. Čak i bez obzira na to što je ponedjeljak dan u kojem ponovno počinjem tjedan, tjedan u kojem uglavnom radim ono što volim i želim i predajem se svojoj svrsi, nekad bude jedan od onih ponedjeljaka kad se ne osjećam najbolje. Osjećam da ono što radim nema smisla, da sam preumorna od borbe na sto frontova i da općenito, puno stvari oko mene nije onako kako bi ja htjela, trebala, morala. Zamisli nabrijani PMS samo što to nije to.

Svijet je prepun dobrih curica koje osmijehom i potisnutim suzama, davanjem i suspregnutim bijesom, pristojnošću i mržnjom u srcu,  stupaju u svoje odnose, brakove, prijateljstva, poslove i roditeljstvo, uvjerene kako će sve biti kako treba, mirno i spokojno, ako samo dovoljno žrtvuju sebe i ono što jesu. 

U zadnje vrijeme jako puno ljudi oko mene osjeća se nekako nezadovoljno i  ne može konkretno locirati u čemu je stvar. Uglavnom su to žene jer se uglavnom i družim sa ženama, što kroz posao, što privatno. I uglavnom su ostvarene žene. Ili bar na van to tako izgleda.

Mnoge od njih imaju brakove i djecu, poslove koji im se više ili manje sviđaju, godišnje odmore, treninge, druženja i kavice, obaveze i radosti nekog normalnog, pomalo prosječnog života. I nisu sretne. Ne, nitko nije sretan cijelo vrijeme. Prava riječ bila bi nisu uopće zadovoljne, ispunjene, mirne. Znam točno taj osjećaj jer bila sam tamo bezbroj puta i vjerojatno ću još toliko puta i biti.

Nemam vremena, kronično nemam vremena, ali kad me uhvati osjećaj da moram izbaciti riječi iz sebe, inspiracija da nešto kažem ili želja da se izrazim, onda sve puštam i sjedam za laptop jer znam da je inspiracija neuhvatljiva i da ono što ne izrazim odmah u trenutku, nestane iz mene već u slijedećem ili više nije tako moćno kao što je bilo kad se pojavilo.

Umorna sam. Umorna sam od zadovoljavanja i premašivanja svačijih očekivanja, a najvise sam umorna od premašivanja svonih. Umorna sam od pokušaja da danas budem bolja verzija sebe nego sto sam bila jučer. Umorna sam od svih verzija sebe i svojih misli koje jurcaju na tisuću strana u potrazi za svetim gralom. Umorna sam od toga da budem najbolja mama, najbolja žena, najbolja učiteljica, najbolja osoba sto mogu biti. Umorna sam od svih gurua, spiritualnih tehnika i svih majstora koju tvrde da je zivot jednostavan i lak. Jer nije. Ili bar nije za svakoga.