Najdraži moj,

Prvi trenutak kad sam te ugledala bila sam pod totalnim naletom adrenalina. Vjerovala sam da te volim. Mislila sam da te volim. I mislila sam da majčinstvo dolazi prirodno odmah. Da su nekako bogovi majčinstva i boginje plodnosti upetljale svoje prste i u mene i u tebe i da ću prirodno i intuitivno, točno znati što radim, kako da to radim i kada to radim. Mislila sam da su oni tekstovi iskrenosti u kojima su žene pisale drugačiju istinu totalno bezveze. Jer ja sam postala mama. S velikim M. Mama. Majka. Kraljica. I znam točno sve što Tebi treba.

Oh kako sam bila u krivu.

Zadnje dvije godine za mene su bile nekako teške. Ne mogu čak reći da se nešto strašno dogodilo. Imam ljude oko sebe, imam zdravo dijete koje napreduje, imam posao koji volim, u obitelji su svi ok. Imam obitelj. Dakle nije bilo ništa prijeteće niti ništa što bi se moglo nazvati nekom tragedijom, naprosto bile su prepune nekih izazova, suočavanja sa sobom i težnje da se ponovno regrupiram i prestrojim i vidim gdje sam i koliko živim autentično i iz sebe.

• JA: „Dobar dan molim vas dva komada lososa.“
• P: „49 deka, dosta?“
• JA: „Može.“
• P: „OK, vi ste glavna i odgovorna.“
• JA (s blagim očajem u glasu) „Uh nekad bi voljela da nisam.“

Otprilike tako tekao je moj jutarnji razgovor s tetom u ribarnici.

Osjećaj da trebaš biti savršena ponekad se potkrade da ga niti ne skužiš. U današnjoj kulturi i društvenom okruženju u kojem je uvijek bitno biti brži, veći, bolji i u kojem smo mi žene na neke načine izborile ravnopravnost, od nas se očekuje sve više i više.

Od davnina su se žene pokretom služile kao genijalnim načinom da se okupe, da se međusobno podrže i da zajedno proslave taj dan i uspjeh koji su postigle u svojim obiteljima i zajednicama. Zamišljam ih kako su se okupljale oko vatre, možda uz neko bubnjanje i slobodno i divlje kružile bokovima, mahale rukama, uživale u svojoj slobodni, seksualnosti i zavodničkim kretnjama bez muških pogleda. Ne, nije ovo tekst kontra muškaraca, ovo je tekst pro žena, ili možda bolje pro ženske slobode.

Da svaka djevojčica zna da je seksualnost prirodna i da ju nitko nema pravo iskoristiti. Da svaka djevojka rano nauči da ima pravo biti slobodna, svoja i bez srama u svom tijelu. Da svaka žena zna da njena ženstvenost, seksualnost, senzualnost i ljepota smiju zračiti, ispoljiti se, da smije biti velika, uzimati prostor, biti zakrivljena, mekana, topla. Da smije uživati u sebi. Njihati bokove dok hoda ili pleše, treptati okama ako joj se trpeće, smijati se glasno, ljutiti se kad treba, plakati kad je tužna. Da smije biti žena bez srama i kočnica. Da rano nauči da zavođenje i seksualnost nisu isto i da je najvažnije zavesti samu sebe. Dopustiti si užitak, moć i slabost. Da nijedna žena više na mom satu ne zaplače jer je otkrila da 20, 30 ili 50 godina nije ni znala da je žena. Da svaka mama i svaki tata nauče svoje kćeri da se ne trebaju sramiti sebe i svog tijela. I da je ono što nam se danas pokazuje kao seksualnost izopačeno i iskrivljeno.
Ma želim da više nijedna žena ne bude osuđena jer je prezakopčana ili premalo zakopčana, jer je bitch ili neuračunljiva emotivka. Da više niko nikad ne izgovori riječi – zaslužila je. Samim time što je žena.