Search here!

Majčinstvo

Upravo čitam tekst u čijem naslovu stoji – „jedna je žena 3 dana ležala gola“... Svi znamo taj tekst jer ga je bilo nemoguće izbjeći, to je tekst koji je napisala liječnica iz KB Dubrava, govoreći istinu o našem zdravstvenom sustavu. I tekst koji u meni izaziva posebnu jezu. Ne, ne mogu reći da sam prestrašena, iako je strah prisutan unutra, u mom srcu, više sam otvorena za mogućnost da se i meni dogodi takav scenarij. Iako se trudim odvojiti od medija, sve informacije koje držim da su bitne, dođu do mene, pa tako i ova. Gola žena tri je dana ležala na hodniku. To bi mogla biti i ja, već ove zime, s djetetom u trbuhu još uvijek ili s istim tim djetetom na svojim prsima. Gola. Na hodniku neke bolnice. Bez ikog svog, bez podrške kad sam najranjivija. I što s tim?

„Mama, kad ćemo opet u na kotačićima stan?“ – ovo je postalo tjedno pitanje na usnama i umu mog četverogodišnjaka otkad nas je prvi put prijatelj pozvao da iskusimo čari kampera. Proveli smo vikend na Bledu i Bohinju, vozeći se od stanice do stanice, s prespavancima u prirodi i kilometrima prijeđenim dok smo budni. Ove godine nije bilo dileme. Obzirom na novopronađenu strast našeg djeteta, a i uživanje nas samih, odvažili smo se na prvo duže putovanje Kamperom.

Sjećam se prvog trenutka kad sam shvatila da sam postala mama. Nije to bilo nako plusića na testu, niti nakon prvog pregleda niti onda kad sam vidjela Njegove obrise na ultrazvuku. Do tog trenutka nisam niti bila svjesna što se događa. Bilo je to onda kad su ga prvi put položili na moje tijelo i kad sam s mužem prvi put ugledala njegovo ličeko, male sitne rukice i nogice. Bio je to trenutak snažno ispunjen adrenalinom i ljubavlju, kad imaš osjećaj da je cijeli svijet u tvojim rukama.

Ne sviđa mi se ništa previše u vezi ove pandemije, krize, donesenih mjera i popuštanja mjera. Trese mi se tlo pod nogama, sve što sam mislila da je sigurno više nije. Bolje mi je bilo na početku, priznajem, kad su nas samo sve zatvorili u kuće, pa sam to vidjela kao dobru priliku da odmorim dušu i tijelo. No, sad kad se sve raspliće, gledam u novi svijet, i ne želim ga vidjeti, a kamoli živjeti. No u svemu tome, definitivno je najviše profitiralo moje dijete.

Nekad mi je bila uvreda kad bi me netko nazvao plesačicom. Sjećam se, u jednim novinama nakon jednog je eventa pod mojom slikom bilo napisano: Ivka Armanda Todorović, plesačica oko šipke. Tako nekako. Pogledala sam taj natpis i totalno se narogušila. Nisam ja plesačica, ja sam poduzetnica, vlasnica studia, kreatorica programa za žene.

Najdraži moj,

Prvi trenutak kad sam te ugledala bila sam pod totalnim naletom adrenalina. Vjerovala sam da te volim. Mislila sam da te volim. I mislila sam da majčinstvo dolazi prirodno odmah. Da su nekako bogovi majčinstva i boginje plodnosti upetljale svoje prste i u mene i u tebe i da ću prirodno i intuitivno, točno znati što radim, kako da to radim i kada to radim. Mislila sam da su oni tekstovi iskrenosti u kojima su žene pisale drugačiju istinu totalno bezveze. Jer ja sam postala mama. S velikim M. Mama. Majka. Kraljica. I znam točno sve što Tebi treba.

Oh kako sam bila u krivu.

Krenulo je adventsko bunilo. Već je i prije krenulo, za neke i u studenom, a čudi me da većina dućana nema okićene izloge od rujna, čim prestane ljetno ludilo, da se prebacimo u Božićno bunilo. Nemojte me krivo shvatiti, obožavam Božić, blagdane, lampice i skoro sve što ide s tim, i uopće nisam Grichevski tip osobe. Volim toplinu doma kad ga ukrasim svijećicama i lampicama i volim miris kobasa i kuhanog vina i kad moj grad bljesne svjetlošću i dobrim raspoloženjem. Ali..