Zašto plešem?
Jutros sam, svojom greškom, otvorila facebook prije prve jutarnje kave i bombardirali su me postovi koji te u hipu mogu baciti u depru. Ne živim ja u nekom balončiću pozitive, ali ne gledam vijesti, ne čitam novine ne listam online medije osim ako ima zanimljivih tekstova o temama koje me zanimaju. Aktualnosti me ne zanimaju. Ne kažem da nisam svjesna situacije u dragoj nam Hrvatskoj, ali jednostavno mi se ne da. Prebacila sam kanal u svojoj glavi na jučer. Imam osjećaj da svake godine iznova pišem ovakav tekst na ovaj ili onaj način, ali istina je da svake godine dolazim do novih razloga zašto plešem. I uvijek me iznenadi količina benefita i količina pozitivne energije koju dobivam iz nečeg tako bazičnog, tako ljudskog, tako prirodnog kao što je ples.
Nemoj plakati, nisi dečko! I ostale (ne)izvrnute uloge.
U radu s jednom poznatom i priznatom psihoterapeuticom, uz mnoge druge stvari, zagrebla sam u ono što se naziva rodnom ideologijom. Pri tom mi ne pada na pamet pričati o političkom aspektu ovoga, ili se nedajbože baviti (ne)ispravnošću i (ne)potrebi Istambulske konvencije, nego se više osvrnuti na stvarne situacije u kojima se ona događa i iznijeti neka svoja razmišljanja o granicama između rodne ideologije i nečega što se naziva muškom/ženskom energijom.
imati, biti, plesati…
Mnoge žene s kojima sam ja radila osjećaju teret svojih uloga, bez obzira na godine. I taj je teret vidljiv u svakom pokretu tijela, zbog toga se, vjerujem, i kaže da pokret nikada ne laže.