Zašto plešem?
Jutros sam, svojom greškom, otvorila facebook prije prve jutarnje kave i bombardirali su me postovi koji te u hipu mogu baciti u depru. Ne živim ja u nekom balončiću pozitive, ali ne gledam vijesti, ne čitam novine ne listam online medije osim ako ima zanimljivih tekstova o temama koje me zanimaju. Aktualnosti me ne zanimaju. Ne kažem da nisam svjesna situacije u dragoj nam Hrvatskoj, ali jednostavno mi se ne da. Prebacila sam kanal u svojoj glavi na jučer.
Imam osjećaj da svake godine iznova pišem ovakav tekst na ovaj ili onaj način, ali istina je da svake godine dolazim do novih razloga zašto plešem. I uvijek me iznenadi količina benefita i količina pozitivne energije koju dobivam iz nečeg tako bazičnog, tako ljudskog, tako prirodnog kao što je ples.
Nikad me nije sram reći da sam sklona anksioznosti, želji da znam sedam životnih koraka unaprijed i osjećaju da nikad nisam dovoljna, da uvijek mogu više, bolje brže. Sigurna sam da mi ti osjećaji nečemu i služe jer, da ne služe, davno bi nestali. No, kako služe, tako me i iscrpljuju. Briga, krivnja, nedostatnost, kontrolfrikstvo, sve je to nešto što cijedi životnu energiju i zato vjerujem da je bitno pronaći svoj ventil. Ono nešto što sve to čini lakšim, podnošljivim ili nepostojećim, barem na nekoliko trenutaka.
Za mene je to ples. Može biti oko šipke, a i ne mora. Kad sam ga na ovaj način upoznala, prije jako puno godina, smatrala sam ga izrazom ljepote, ženske energije, seksualnosti i seksipila. No kasnije sam razumjela da je sve to, sve te značajke, samo metoda – metoda koja ti omogućuje ranjivost i slobodu. A u ranjivosti i slobodi krije se moć.
Otkrila sam da, kad se povežem s tim seksualnim, ženskim, slobodnim dijelovima sebe i kad zbacim okove nametnutih uvjerenja, društvenih normi i pravila i kad maknem u stranu dio sebe koji naglašeno muške energije (analitičan, operativan i logičan), onda se mogu prepustiti onim dijelovima sebe koji su emotivni, ranjivi, fizički, intuitivni. Obožavam svoju mušku energiju, ona mi omogućuje da stremim ciljevima, da organiziram, funkcioniram i hendlam sve u svom životu, ali zbog nje često zaboravim taj dio sebe.
Sinoć sam ga opet skoro zaboravila. Ako zanemarim da me emocijom puni prvih sat vremena u treningu kad vodim žene iz vježbice u vježbu i sama doživljavajući ekstazu meditativnih pokreta, emocija i muzike, onda sama sebi često uskraćujem onu trešnjicu na vrhu torte – a to je ples. I jučer sam to skoro učinila. Svjesna umora jer koliko te puni kad radiš ono što voliš toliko te ipak i prazni, pomislila sam – ma neću danas plesati, dosta mi je. Ali baš kako žene učim da ponekad pregrme taj umor i izađu iz zone komfora, tako sam to učinila i ja. Navukla sam štikle, suknjicu i pustila pjesmu. I to je bilo to.
Teško je opisati taj osjećaj kad si totalno jedno sa svojim tijelom i emocijama, a misli kao da ne postoje. Uopće ih nema. Kad nisi sigurna ni što tvoje tijelo čini, samo te preplavljuje sadašnji trenutak, neki osjećaj slobode, seksipila, snage, moći, energije, ljepote. Ne čuješ muziku, osjećaš je. Ne vidiš kamo ideš, a opet nekako znaš. Van sebe si, a opet duboko unutra. Ne razmišljaš o osjećajima – osjećaš ih. Baš zbog toga što se probudi taj neki duboki, iskonski seksipil, ženstvenost, svjesnost tijela, osjećaš se slobodno i neopterećeno. Bar tih 5 minuta ne postoje brige, anksioznost, Plenković, Markićka, računi, dijete, ma ništa. Samo ti.
Svima vam želim da nađete nešto tako za sebe. Nešto što istovremeno prazni um i puni srce. Nešto što pokreće tijelo na bilo koji način, što vas baca u visine daleko od „realnosti“ koja je ionako fikcija. Koja vam daje osjećaj pripadnosti nećem većem ioli barem osjećaj povezanosti sa sobom. Želim vam nešto što vam poklanja mir. Nekad je 5 minuta mira dovoljno za cijeli tjedan. Jer danas, kad je sve nemir i to je puno.
