Teror trenda pozitivnog razmišljanja
Moj posao me tjera u bezbroj socijalnih interakcija. Namjerno kažem tjera jer sam u interakciji s ljudima i kad to želim i kad to ne želim. No, i radim ga upravo zato što volim ljude, obožavam žene, i najviše od svega volim ljudsku ranjivost i trenutke u kojima vidim osobu bez lažne maske. A to najviše primjećujem kad gledam kako se kreću – kroz ples. Ono što primjećujem u zadnje vrijeme, u sve više žena, ali u sebi samoj, tjeralo me da krenem razmišljati drugačije.
Kad špilja postane zatvor, pogledaj se u tuđim očima.
Uvijek se iznova začudim koliko Svemir (Bog, Život) zapravo često radi za nas, čak i onda kad to ne vidimo. Nekad to budu životne okolnosti koje nam se ne sviđaju, nekad one koje nam se sviđaju, a nekad ljudi koje imamo oko sebe ili se baš pojave u nekom trenutku u kojem najviše trebamo, a najmanje očekujemo.
Pismo jednom dječaku
Najdraži moj,
Prvi trenutak kad sam te ugledala bila sam pod totalnim naletom adrenalina. Vjerovala sam da te volim. Mislila sam da te volim. I mislila sam da majčinstvo dolazi prirodno odmah. Da su nekako bogovi majčinstva i boginje plodnosti upetljale svoje prste i u mene i u tebe i da ću prirodno i intuitivno, točno znati što radim, kako da to radim i kada to radim. Mislila sam da su oni tekstovi iskrenosti u kojima su žene pisale drugačiju istinu totalno bezveze. Jer ja sam postala mama. S velikim M. Mama. Majka. Kraljica. I znam točno sve što Tebi treba.
Oh kako sam bila u krivu.