Ivka Armanda Todorović

Pismo jednom dječaku

Najdraži moj,

Prvi trenutak kad sam te ugledala bila sam pod totalnim naletom adrenalina. Vjerovala sam da te volim. Mislila sam da te volim. I mislila sam da majčinstvo dolazi prirodno odmah. Da su nekako bogovi majčinstva i boginje plodnosti upetljale svoje prste i u mene i u tebe i da ću prirodno i intuitivno, točno znati što radim, kako da to radim i kada to radim. Mislila sam da su oni tekstovi iskrenosti u kojima su žene pisale drugačiju istinu totalno bezveze. Jer ja sam postala mama. S velikim M. Mama. Majka. Kraljica. I znam točno sve što Tebi treba.

Oh kako sam bila u krivu.

Prvi naši mjeseci prošli su u suzama,  ne samo tvojim. Kad malo bolje razmislim, mislim da sam ja plakala puno više od tebe. Iako si ti taj koji je izašao iz nečeg toplog i utješnog u hladan svijet. Ipak, više sam plakala ja, iako si ti taj koji je imao kolike. Plakala sam ja više, iako si ti bio beba. A ja odrasla osoba. Mama. S velikim M. Oh kako mi smiješno sad zvuči moja nadmenost tih prvih trenutaka kad si se rodio jer istina je, najdraži moj, da nisam imala pojma što radim.

Jako sam ti zamjerala, najdraži moj, što nećeš spavati. I tebi i sebi. Probala sam svaku metodu u knjizi. Lupala glavom u zid kad sam se budila po 3. put u sat vremena. Nunala sam te. Tješila sam te. Gurala sam kolica pored upaljene nape u kuhinji i istovremeno u drugoj ruci držala čašu vina da preživim. Hodala sam s tobom u nosiljci i lunjala ulicama satima. Jer jedino su se tako tvoje oči zatvarale na malo više od 35 minuta. Toliko si spavao u komadu prvih godinu dana. Bila noć ili dan, tvoja mjera bila je 35 minuta.

Mislila sam da radim nešto krivo maleni moj. Probala sam svaku metodu u knjizi, na internetu, sve što su savjetovali stručnjaci. Nada. Zip. Ništa. Imao si svoj ritam. A ja sam imala samo sve manje samopouzdanja.

Pao si mi. Par puta. Jednom s kreveta, sjećam se. A drugi put s vešmašine u kupaoni. Taj drugi put sam te ulovila i napokon shvatila što znači majčinski instikt. Ili majčinski refleksi. Ali i dalje sam se krivila. Opet. Opet nešto radiš krivo. Opet ne valjaš. Loša, loša mama.

Malo po malo, stvari su sjedale na svoje mjesto. I to kad sam počela raditi. Jedva sam čekala da zbrišem mali moj. A krivila sam se i zbog toga. Danas znam da je jedna od najljepših lekcija koju ti dajem moj vlastiti primjer – da radiš ono što voliš. Danas, kad me pitaš kad opet idem plesati u dvoranu s tetama i kad gledaš moje videe s ponosom pokazujući tati – vidi mama pleše, znam da je to moj poklon tebi. Jer ako budeš mene gledao kako radim ono što volim, znam i sigurna sam – i ti ćeš jednog dana raditi ono što voliš.

Bilo nam je teško mali moj. Ti se nećeš toga sjećati, ali ponekad mi se čini da si naslijedio moj karakter. Moju preosjetljivost i snažne reakcije na nepravdu i teškoće. Moj svojevrsni manjak emocionalne inteligencije. Pa sam se osjetila krivom. Ponovno. Za svaki tvoj ispad. Za svako lupanje po podu, bacanje na cestu i divljanje po javnim i manje javnim mjestima. Osjećala sam krivnju, ali ipak sam izdržala. Nekad sam te na silu trpala u auto ili te držala da se ne ozljediš. A nekad naprosto sjedila uz tebe dok te ne prođe.

Bila sam neko vrijeme ljuta na tebe. Na sebe. Na to što nam je tako teško i na to što nisam znala što da napravim u tim trenucima. A s vremenom sam se sjetila kako i ja nekad divljam. Dok plešem. Ili udaram jastuke u bijesu. Ili plačem bez pravog razloga. Ja sa svojih 30 i kojom. A od tebe sam očekivala da kužiš svoje emocije. I da ih kontroliraš na javnom mjestu. Da uopće i znaš sa svoje dvije godine što je javno mjesto. Kad sam to shvatila prestala sam težiti tome da to nestane i prestala sam te trpati u auto na silu i prestala sam misliti da s tobom, ili samnom, nešto nije u redu. Stajala sam pored tebe, tražila u sebi čisti mir i empatiju i znala sam da će proći. I prošlo je.

Mislila sam da ću te naučiti svemu. Mislila sam da je rutina sve i da te moram trpati u obrasce koji će zadovoljiti mene. Dok nisam prestala i počela te gledati kao dušu. Kao čovjeka. Kao i bilo koju drugu osobu u svom životu, krenula sam te upoznavati. Ogoljena vlastitih očekivanja i slika koje sam imala o tome tko bi ti trebao biti, što bi trebao činiti, kako bi se trebao ponašati. Tada, nakon 3 godine našeg suživota, počela sam uživati u majčinstvu. Počela sam te istinski voljeti točno takvog kakav jesi i voljeti mamu kakvom si me ti učinio.

Prestala sam gledati što rade drugo djeca i što mogu. Prestala sam škicati metode drugih mama, uspoređivati svoje ponašanje s tuđim. Prestala sam osuđivati sebe za sve krive poteze i osjećati krivnju svaki put kad pogriješim. Prestala sam se kriviti što me manje ima doma nego nekih drugih roditelja i što više popodneva i večeri provodim na poslu. Počela sam uživati u spoznaji da, samim svojim prestancima, dajem tebi najljepše lekcije.

Na toliko razina si me dječače moj učinio boljom osobom. Razina koje su možda vidljive samo meni. Jer znam da učiš gledajući mene, osjećajući mene i prepoznajući mene. I zbog toga ja ponovno učim stvari koje želim da naučiš ti.
Kako se voljeti.

Kako se prihvaćati.

Kako biti svoj.

Kako zauzimati prostor. Postaviti granice. Rasvjetliti svijet.

Kako živjeti sa smislom.

Kako mijenjati uopćene definicije uspjeha.

Kako biti pun empatije, ljubavi i nježnosti prema sebi i drugima.

Kako plesati.

Kako osjećati sve. I sva sranja i sve blagoslove.

Kako pronaći svijetlo kad je najteže.

Kako izdržati, a kada odustati.

Sve su to lekcije od tebe meni, i od mene tebi. Jer znam, najdraži moj, da me gledaš. Svojim predivnim plavim okicama. I da će se svijet koji jednom stvoriš odražavati u mojim očima.

Ne želim ništa za tebe. Ni diplome ni pare ni putovanja ni „uspjeh“ kako ga danas opisuju. Želim samo da beskrajno i potpuno ostaneš vjeran sebi. Svoj. Slobodan. Životan. I često sretan.

Volim te Mišu moj. Sretan ti Veliki Četvrti.