Biti mama poduzetnica
Kako je to doista biti mama i poduzetnica? Jesu li stvari doista tako divne kao što se čine? Koji je teret poduzetništva (osobito u Hrvatskoj)? Koliko mi (zapravo) imamo slobode?
Nedavno sam pričala s jednom prijateljicom koja je zaposlena u struci za stalno, sretno udana i mama troje djece. Žalila mi se na putovanje vlakom na posao i odvođenje djece u vrtić i školu prije nego svane dan. Potužila mi se na to koliko ih malo vidi i koliko malo prostora ima za planiranje svog dana. Žalila se na svoje obaveze. Na šefa i direktoricu. Žalila se na vlastito pregorijevanje.
Jedino rješenje vidi u tome da se otisne u poduzetničke vode.
Tada bih, rekla je, imala više vremena za sebe i obitelj. Tada bih, rekla je, imala više slobode, bolje financijske prilike, i manje bih pregorjevala.
No, je li to uistinu tako?
Baš kao što se nekad u socijalističkim ustrojima, veličao rad u tvornicama i zajedništvo radničke klase, te uklopljenost u okvire i pravila, danas se puno veliča suprotnost tome. U kapitalizmu se veliča kapital, naravno, te red rad i disciplina koja omogućuje da se veliki sustavi bogate preko leđa malog čovjeka. Ali sve je to popraćeno i veličanjem „slobode poduzetništva“.
Sjećam se kako sam već davno prije, mislim da ćak prije skoro dvadeset godina, imala isprintanu u svom novčaniku rečenicu: Ako radiš ono što voliš, nećeš raditi ni dana.
Dvadeset godina, dvije karijere, dve varijante zaposlenja i nekoliko burn outa kasnije, pljunula bih na tu istu rečenicu. Možda zvučim sad malo predramatično, ali ta rečenica nije istinita. Bar ne za mene, kao ni za sve ljude koje poznajem i s kojima iskreno razgovaram ( a ima ih). Ta rečenica možda je dobra da nekoga potakne da se baci u posao koji će voljeti ili da se otisne u poduzetničke vode, ali kasnije će se, kad-tad, suočiti s realnošću.
Baš kao što će se ova moja prijateljica, suočiti s realnošću ako napusti „isguran“ i stalan posao i zamijeni tu stabilnost s ludilom poduzetnica / mama / djelovanja u Hrvatskoj.
Kao prvo, postoji mogućnost da se u njenom životu neće puno promjeniti. Nako što se posao u ustabili, shvatit će da ponovno pregorijeva. Jer nije bilo pitanje posla nego odnosa (najčešće s mužem i vezano uz raspodijelu odgovornosti u kući), ili je bilo pitanje njenog mindseta i prebivanja u muškoj energiji kroz prevelike ciljeve i zalogaje i previše obaveza (to u poduzetništvu može biti puno luđe nego kad radiš za nekog drugog), ili je pitanje samo života žene u kapitalističkom patrijarhalnom društvu neprilagođenog ženskom sustavu funkcioniranja, hormonalnom sustavu i ženskom biću (a bome i čovjeku) općenito. Često je zapravo kombinacija svega ovoga.
Kao drugo, shvatit će da je motivacija kad si sam svoj gazda ili prenaporna ili nedovoljna. Postoje dani kad ti se ništa ne da, a postoje dani kad ti se ništa ne da, a rokovi stisnu. I onda nema neko vrijeme kad moraš otići u ured naprimjer ili netko drugi ko te malo potakne. Često si sama sa sobom i moraš potaknuti sama sebe, a možda čak i ljude oko tebe koji za tebe rade.
Sve potonje trebaš i platiti. Plus državu i ostale vesele račune. I tu lovu – moraš zaraditi sama. Što je već u startu povratak gore na ono prvo navedeno – burn out. Bez kojeg u početku čak i teško da možeš jer postavljaš na noge nešto što je do sada bilo samo ideja i to naprosto zahtijeva povećan trud.
Mogla bih sad tu i dalje, ali ne želim jer mi nije cilj odvratiti ikoga od poduzetništva. Voljela bih samo da je meni netko rekao sve ovo. A najviše bi voljela da sam slušala ako mi je netko i govorio. No s pola uha jer da sam bila svjesna svega što nosi – rad za sebe – možda bih se prepala i odustala. Zato neću dalje o težinama, jer to poduzetništvo ima i svoje ljepote.
Nije da nećeš raditi ni dana, ako radiš što voliš, ali gonit će te strast i bit će puno trenutaka kad ćeš uživati.
Moguće je da ćeš u početku izgoriti, ali ćeš do tada, nadam se, postaviti neke dobre temelje pa ćeš si moći odvojiti vrijeme za odmor, healing i promjenu strategije i mindseta.
Financije isto ovise o tvom mindsetu, o načinu rada, o tvojim motivatorima. I tu nemam puno za reći jer za mene je to „rollacoaster“ kojim polako učim upravljati jer je takav bila i moja podsvijest kad je u pitanju novac. Pravo ludilo svega.
Navikni se da nećeš raditi osam sati. Nekad ćeš raditi manje, nekad više, nekad ćeš raditi kad nitko ne radi – vikendi, blagdani, popodne ili noć. Nekad ćeš u tome uživati, a nekad će ti ići na živce.
Ako osjećaš zov prema nečemu, odvaži se. Svjesna da nije lako, svjesna da će to zahtijevati puno unutarnjih promjena i tvog osobnog rasta. Svjesna da poduzetništvo ne mijenja magično tko smo iznutra niti je lijek za burn out. I svjesna da je to put u kojem se oslanjaš najviše na sebe.
I mijenjat će se taj put.
Ono što je meni poduzetništvo dalo jest sloboda da budem tko jesam. Sloboda da budem u svojoj ženskoj prirodi i energiji puno više nego prije. Dalo mi je strast koja se uvijek iznova gasi pa ponovo pali. Dalo mi je mogućnost da izražavam sebe uvijek na nov način, da stalno radim nešto novo, da sam uvijek u nečemu početnica, a to obožavam. Dalo mi je mogućnost da radim s ljudima kojima ja želim. Dalo mi je poduke o mom stavu, o mojim podsvjesnim programima, o mojim odnosima.
Ja obožavam put koji sam odabrala. Ali on nije lak. Težak je i onaj drugi, kad radiš za nekog, kad radiš u velikim sustavima, kad žrtvuješ neke stvari za „sigurnost“. Na tebi je da odabereš svoje teško.
Ako se odvažiš, upamti da se uvijek možeš predomisliti.
Ako se odvažiš, upamti da kad radiš što voliš imaš strast i vještinu. Ali opet ti se nekad ne da, umoriš se, nemaš volje. Tad se odmori, a nemoj odmah odustati.
Ako se odvažiš, upamti da je burnout iz nas, a ne „iz šefa“.
I samo polako, hrabro i s puno ljubavi i nježnosti prema samoj sebi.