Zašto je Nova godina najgore vrijeme za donošenje odluka?
Zašto je Nova godina najgore vrijeme za donošenje odluka? Zašto to nije ni idealno vrijeme za velike promjene navika? Zašto se sve navike i nabrijani ciljevi doneseni tada izjalove?
Ako te zanima moja teorija, nastavi čitati…
Nekad mi je Nova godina bila vrijeme kad pokušavam napraviti novu sebe. Znaš ono – new year, new me? E to. Ne sjećam se da sam ikad uspjela izgraditi novu sebe baš na 1.1. neke godine, ali se sjećam da sam bila vrlo drastična. Velike promjene, veliki ciljevi, potpuna suprotnost onog što sam bila 31.12.
Kakva notorna glupost. Zašto bi uopće htjela biti potpuna suprotnost sebi? Zato što se nisam zapravo voljela. I tu je odmah prvi razlog zašto ne uspijevaju ta new yer new me sranja. Jer se donose iz nevoljenja sebe, pa čak i mržnje svoje sjene. Jer ja ne valjam ako imam pokoju lošu naviku, ako moje tijelo nije savršeno ili ako nisam top dog, pardon, top bitch u svom poslu. Ne prihvaćam sebe kakva jesam, već ganjam neku sliku idealnog selfa koji, po svom dosadašnjem iskustvu, ne postoji jer ne postoji savršena osoba, savršena ja.
Osim toga, nakon blagdana za koje je karakteristično da više jedemo, više gledamo filmove i serije, više se družimo uz hranu, a i više provodimo vremena sa svojim matičnim obiteljima (a to donosi svašta), više smo doma, malo je teško ući u pobjednički mod. Možemo se zavaravati da su nagli rezovi dobri, ali za većinu nas – nisu. Ako smo radili malo, ili ništa, prvi radni ponedjeljak u godini nije vrijeme za postavljanje megalomanskih ciljeva. Ako smo vježbale malo, ili ništa, teško da ćemo odmah trčati maraton ili se za njega početi pripremati s voljom. Ako smo jele procesuiranu, tešku hranu, je li doista pametno rješenje baciti se u restrikciju? Ne, jer će završiti ponovnim prejedanjem i novim ciklusom restrikcija – pretjerivanje. (trust me, been there, done that). Osim toga, detoxi koji se sad reklamiraju imaju neko svoje vrijeme. Na tranu teorije koje govore kontra njihove korisnosti, ja sam znala osjećati benefite detoxa, ali usred zime nije baš vrijeme za salate i hladne sokiće.
A usred zime nije ni vrijeme da staviš sjeme u hladnu zemlju niti da gledaš hoće li izrasti stabljika. A tako se ponašamo kad krećemo u velike i nove stvari u siječnju. Kopamo po zaleđenoj zemlji ne sluteći da je ispod vanjskog zaleđenog sloja tako toplo, mekano i fino ????
Otkad pratim svoj menstrualni cilklus, sve više osjećam da je njegov ritam, zapravo i ritam života. Vrijeme menstraucije je vrijeme zime. U to vrijeme žena se povlači, provodi vrijeme u samoći, zavlači se u kukuljicu, odlazi duboko u sebe. Zatim slijedi proljeće, kad se žena budi, kreću se stvarati nove ideje, ubiru se plodovi zime, lagano se budi energija, žudimo za novim, za ciljevima, namjerama, životom. Pa slijede dani plodonosti – zvani ljeto – kad se družimo s drugima, osjećamo se privlačno, želimo život, želimo posao, želimo ostvarenje, živahne smo i žive. Onda na jesen, u predmenstrualnoj fazi odjednom osjećamo potrebu klasificirati svoje ciljeve, revidirati ih i postaviti mjerljivo. Rasčišćujemo sebe i okolinu – odnose, stvari, zaostale poslove. Pripremamo se za zimu. I ako sve u ritmu odradimo, imamo i vremena za nju.
I sad, kad pogledaš, da u menstrulnoj fazi kreneš s novim režimom posla, novim treninzima, novom prehranom, novim odlukama – nećeš se dobro provesti jer nećeš imati energije, volje niti elana. Pričekaj predovulacijsku fazu, fazu proljeća.
A tako je, u mom oku, i sa novim ciljevima. Poslovnu godinu pripremam ujesen. Revidiram je i uvodim novitete u proljeće. Pred ljeto i u ljeto uživam u svojoj snazi i slobodi. A zima? Zima je za polagano i mekano bavljenje sobom i poslom i ispunjavanje ciljeva koji su već u snazi i u svojim tračnicama.
isto je i s navikama, isto je i s djecom i isto je s mojim osobnim stvarima. Nastavljam gdje sam stala, samo sam još nježnija i duplo više vremena provodim u introspekciji, meditaciji, kontemplaciji. U istinskoj brizi o sebi. Njezi svoje sjene. Utopljavam se treninzima – plešem i vježbam mekano, polako… Jedem toplu hranu i polako se navikavam na manje slatkog. Jer želim, ne paše mi, a ne jer moram.
Ne brini, ulovi i mene stres života. Jurnem pa stanem. Ulovi me panika koja je u kapitalističkom patrijartrhalnom društvu normalizirana jer se ono na njoj hrani. Ali stanem onda. Promatram što izbjegavam jer se ne žim suočiti, a za što doista nije sad vrijeme. Što je potrebno obaviti odmah, a što može čekati.
I iskreno, iskreno se posvećujem sebi. Ne kako bih se promjenila. Ne kako bi postala bolja verzija. Ne.
Posvećujem se sebi jer želim uživati u onom što jesam, jer zaslužujem vlastitu pažnju i jer je vrijeme za mene najbolje sjeme za vrijeme rasta u poslu, odnosima i roditeljstvu.
