imati, biti, plesati…

Mnoge žene s kojima sam ja radila osjećaju teret svojih uloga, bez obzira na godine. I taj je teret vidljiv u svakom pokretu tijela, zbog toga se, vjerujem, i kaže da pokret nikada ne laže. Nastavi čitati

Trebala bi moći imati sve.

Svi koji me poznaju znaju da često plačem. Plačem kad sam tužna, plačem kad sam ljuta, plačem kad me dirne nečija priča, plačem na filmove, a otkad sam trudna, plačem i na reklame. Do sada me na taj ganuti plač uvijek potaknula neka izlizana holivudska ljubavna priča za koju sam zapravo već unaprijed znala kako će završiti. No ovaj put, na plač me potaknuo Robert De Niro u ulozi Bena Whitakera, u filmu Pripravnik. Ne moram reći da me bilo jako sram i unatoč povećem trbuhu, utonula sam duboko u fotelju, brišući suze neprimjetnim pokretima ruke.

Nitko to ne zna bolje od Tebe.
Ne bih htjela nikome pokvariti film s detaljnim opisom radnje i zapleta koji su se događali, ali dovoljno je reći da je mlada poduzetnica bila „pod prijetnjom“ toga da CEO preuzme njenu kompaniju koju je sama stvorila, kako bi investitori bili zadovoljni i kako bi spasila svoju obitelj. Na stranu to što su u pitanju milijuni kakve teško da ću  ja osobno uspjeti namaknuti svojim biznisom (ali, doduše, tko zna), no kad sam ju vidjela kako pokušava prožvakati da će netko drugi imati posljednju riječ kad je u pitanju njen posao, koji je stvarala sama, suze su tekle bez mogućnosti zaustavljanja.

Zamislila sam si tu situaciju i srce mi je pucalo na pola, a empatija dosegla neslućene razmjere. U glavi sam vrtila filmove, kako bih se ja osjećala kad bi meni netko uzeo mogućnost odlučivanja iz ruku i vrtila sam sve one situacije kad sam pomislila – Ajme kako bi dobro bilo da mi netko makne odgovornost iz ruku. A ne, ne. Moj san, moj posao, moja beba… Moja vizija!

Daleko od toga da se slažem da treba delegirati i da treba imati povjerenja u ljude s kojima radiš i omogućiti da posao funkcionira čak i u tvojoj odsutnosti, ali ipak, ono što ti vidiš i osjećaš, ne može ni najveći poslovni stručnjak na svijetu. Ti osjećaš dušu svog posla.

Budi ponosna na uspješne žene.

IMG_3613Rečenica koja kaže da je žena ženi vuk, ne može biti toliko izlizana koliko je često istinita. Ako je žena uspješna poduzetnica ili „karijeristica“ (čak je i to pogrdna riječ, nije li?), optužuje ju se da zanemaruje svoju obitelj. Ako je žena posvećena svojoj obitelji i užuiva u tome, ostvarujući se na taj oi brojne druge načine iako službeo ne radi, onda joj se predbacuje nekakav antifeminizam. Uglavnom to čine – druge žene. Ženska zavist i osuđivanje može ubosti snažnije i jače od bilo kakve muške uvrede ili podcjenjivanja.
Poduzetnica u filmu proživljava upravo to – osuđivanje drugih mama jer nije ista kao one. Ne stiže uvijek po svoju kćer već to odrađuje tata, ne kuha, ne pere i nema je često kod kuće. To osuđivanje i zamjeranje koje sam tako prepoznala, pravi je trenutak za izjavu Bena Whitakera (Robert De Niro) koja me natjerala u novi nalet plača.
Sjeo je pored dotičnoh „osuđivačica“ i pitao ih nisu li ponosne na ženu koja umjesto njih ruši staklene stropove dokazujući ono što već davno ne bi trebalo dokazivati – sposobnost žena da budu uspješne u poslu a ne odriču se obitelji.

Kad se samo sjetim koliko sam puta bila predmetom osuđivanja drugih žena, a koliko me to tek čeka jer ću i dalje uz svoju bebu, nastojati živjeti svoj san i ostvarivati se na poslovnom planu. U trudnoći možda više no ikad, doznala sam koliko se žene (nažalost su to češće žene nego muškarci) vole petljati u tuđe živote s bezbrojnim dobronamjernim savjetima u koje su blještavo upakirane osuda i stav „ja znam bolje nego ti“.

Nikad se nisam osjećala dijelom takvih ženskih ekipa, smatrajući da je to što sam autsajderica zapravo moja krivica, nisam dovoljno žensko da pričam o ženskim stvarima. Volim kuhati, ali nikad mi nije bilo zanimljivo satima raspredati o receptima i volim svoj dom, ali njegovo je uređenje, vođen je i briga o njemu nešto što radim s guštom i sporedno, kao usput, paralelno žonglirajući svojoim bogatim poslovnim i društvenim životom, treninzima, hobijima i druženjem s mužem. I ne, ne osuđujem drukčije od sebe. Ni ne spominjem ih. Sve dok me puštaju na miru.
Kako bi bilo da mi žene, a sada govorim generalizirajući, malo jedna drugoj postanemo prijateljice i podržimo one koje čine ono što mi ne možemo, ne želimo ili ne trebamo, a itekako je korisno? Kako bi bilo da učimo jedna od druge bez pametovanja s jedne i osuđivanja s druge strane? I da parafraziram Lennona: „Imagine all the women…“

Trebala bi moći im970201_281083968697181_1020764863_nati sve.
Taman kad su mi se suze u očima mrvicu osušile, holivudski blokbaster ubio me s novom rečenicom starog pripravnika,
tako jednostavnom, a opet tako kompleksnom – trebala bi moći imati sve.

Muški poslovni uspjesi nekako uvijek idu ruku pod ruku s brojnom obitelji i djecom. Je li to uvijek slučaj sa ženama? Ne
baš. Kod nas je često – ili ili. I mi se moramo s time nositi. Kao da je jedini izbor ili ćeš biti dobra majka i supruga, ili ćeš biti poslovna žena. Ako se odlučiš biti oboje, nešto će patiti. Ili tvoj posao ili tvoja obitelj. Ili još jedan ili – ili ćeš patiti ti.
I zato danas žene pod teretom novog feminizma koji nas dobro uči u teoriji, a mi ga loše primjenujemo u praksi često na sebe preuzimaju sve u poslu i u obitelji, ostavljajući malo mjesta zadovoljstvu jednim i drugim i prepuštajući se iscrpljenosti i umoru.

Muškarac koji se odluči sudjelovati u kućanskim poslovima malo više nego je uobičajeno, jednako kao žena ili čak više od nje, u našim će krugovima brzo ispasti papak. No je li to doista tako? Možemo li mi žene, koje imamo toliko potencijala da mijenjamo svijet, a tek smo ga počele ostvarivati, preživjeti u ljubavi s papcima? I kada će se maknuti stigma s muškaraca koji su s nama preuzeli svoj dio odgovornosti u funkcioniranju obitelji i doma općenito. Može li se odgovornost podijeliti na dva dijela? I mogu li tada svi – imati sve?

I Lennon mi opet zvoni u glavi: You may say, I’m a dreamer…

Biti žena

Prije nekoliko dana bila sam na eventu prekrasnih i zanimljivih žena iz Kluba crvenih cipela. Već dugo nisam bila okružena s toliko snažnih, pametnih i elokventnih osoba (osim naravno u dvorani na treningu) i ostala sam oduševljena. Oduševljena razinom stava tih žena i ljepotom crvenih cipelica svih formi, oblika i visina peta. I da, ja sam obula svoje, koje su čamile u ormaru već neko vrijeme i jedva čekale svoju priliku. Mislim da nije bilo bolje od ove.

Čine li cipele ženu? ili 15 centimetara?
Iako sam se jedva dovezla do eventa i kasnila više od pola sata jer sam se nadobudno odlučila i za vožnju u spomenutim crvene cipeliceplatformicama, osjećala sam se bolje no ikad. Mislim da je ženstvenost i seksipil stvar unutarnjeg osjećaja, što ću i elaborirati, ali ima nešto u tih 12 i 15 cm (mislim na cipele naravno ;- )) što te čini da se osjećaš nekako sexy.

Već dugo planiram posjetiti Klub, ali ovaj put nisam odoljela unatoč obavezama. Najveći razlog dolasku bila je tema, koja me uvijek iznova fascinira – ženstvenost. Malo je riječi ili izraza koje mogu izazvati toliku količinu različitih mišljenja, stavova i pogleda na isti pojam, a ženstvenost je svakako na vrhu liste tih pojmova. Zašto je tako?

Baš kao što je netko jednom davno rekao, ljepota je u očima promatrača, tako je i sa ženstvenošću, ona je u očima onoga/one tko je gleda odnosno u srcu, zdjelici, duši one koja je osjeća. Nekima je to pogled, nekima način kretanja, nekima energija osobe kojom zrači, a nekima čak i bespomoćnost ili gluma iste, odjeća, cipele ili manikirani nokti. Tisuće je objašnjenja jer je i tisuće pogleda na tu osobinu, pridjev ili emociju…

Ženstveni pridjevi
I baš to pitanje je zapravo je li ženstvenost osobina, pridjev ili emocija? Može li se usporediti s ljepotom, debljinom, visinom, dužinom kose? Ili možda s elokventnošću, pameću ili nedostatkom iste, snagom ili sposobnošću? Ili je ženstvenost jednostavno emocija koju nosimo u sebi ili nam nedostaje?
Nedavno sam držala govor na Tedx Maksimiru o plesu oko šipke kao svojoj strasti i kao duhovnom pokretu među ženama, a između ostalog, ispričala sam i jednu priču..

Prije nekoliko godina jednom sam tjedno odlazila posebnoj i provokativnoj psihologici čiji mi tečaj, kako ga je ona zvala, pomaže još uvijek kad sam u dilemama ili se izgubim u strahovima. Imala je jednu super osobinu koju toleriraš samo nekima, dok je drugima zamjeraš – znala me dobro isprovocirati. Kako sam u toku „tečaja“ imala zadatak opisati sebe, između svih mana i prednosti, ona se zadržala na ženstvenosti. Pitala me kako znam da sam ženstvena, u usporedbi s kime sam ženstvena? Kakva sam u usporedbi s njom? Ja sam stala na milisekundu i kao iz topa ispalila. U usporedbi s nikim. Tada još nisam znala, ali sam intuitivno osjećala, da je ženstvenost za mene emocija. I kao što mi nije potrebna druga osoba da bih znala jesam li tužna, sretna, ljuta ili živčana, tako mi ne treba druga osoba kako bih znala jesam li ženstvena. Ja NE ZNAM jesam li ženstvena, ja svoju ŽENSTVENOST osjećam…
Angels_Zadar_4_1417770305

Biti žensko, a muško si
Na Klubu cipelica, između ostalog raspravljalo se i je li ili nije naša ženstvenost ovisna o muškarcu s kojim smo u partnerskom odnosu bilo kojeg oblika ili o muškarcima općenito i tu se isto polemiziralo. Činjenica je da muškarac može naglasiti ili zagušiti ženstvenost, odnosno to može učiniti odnos, a ne muškarac. Ako muškarac prepušta ženi svu brigu o poslu, financijama, kući, pokvarenim uređajima ili pregorjelim žaruljama, kao i kuhanju, peglanju, spremanju i odgoju, čvrsto sam sigurna da će se ženstvenost te žene u odnosu polagano umanjiti. Ne umrijeti, ali ako je žena u odnosu i muško i žensko i ako mora koristiti što više svoje muške energije, ona polagano smanjuje žensku kako bi opstala i zajednica i ona sama. Time se prirodno smanjuje polaritet muško ženske energije u odnosu, ali ne smanjuje se bit žene. Naravno, ukoliko ju ona iznutra osjeća. Tako da, slažem se djelomično s time da muškarac ima utjecaj na našu ženstvenost, ali samo u konkretnom odnosu.

Žena je u svojoj biti ženstvena, a da li to osjeća često ovisi o njoj samoj. Osobine koje se smatraju ženstvenima ili neženstvenima su jednostavno prividi i naši doživljaji toga, ali prava ženstvenost je osjećaj koji imaš u sebi ako ga razvijaš i njeguješ, bez obzira peglaš li košulje, imaš li velike grudi, popravljaš li kućanske aparate ili ih koristiš. Ja obožavam biti u muškom društvu, volim te rasprave i muške teme. Volim popravljati uređaje i volim aute, natjecanja, volim zarađivati, a nokti mi često izgledaju grozno jer zaboravim na manikuru (sjetim se ja kasnije, ne brinite, ali dogodi se). No to me ne čini manje ženstvenom jer ženstvenost osjećam i nikada se ne borim za to da bi Mi i Oni trebali biti jednaki. Jednostavno nismo.

Od fajterice do ženstvene fajterice
OLYMPUS DIGITAL CAMERAUpravo to otkrila sam kroz ples. Naime, uvijek sam se tjerala na vježbanje i konstantno uplaćivala članarine teretanama koje sam vidjela samo taj jedan put – pri upisu. A onda sam otkrila da postoji način vježbanja koji će me veseliti više od samih rezultata. Iako zabavnost istog ima veze s time, imaju i konstantni izazovi, ali najveći razlog jest što taj način vježbanja, omogućujući mi kružne pokrete, protezanje, dodir i muziku glasnu da para uši uz koju se krećem, poštuje moju žensku bit. Nekima omogućuje da ju uopće otkriju, a meni je omogućila da ju počnem poštivati.

Uvijek sam bila „fajterica“, pomalo bahata dok sam bila mlađa, i sve žensko smatrala sam slabošću. Vječiti stav „ ja sve mogu sama“ doveo me do odnosa u kojima sam i radila sve sama – za sebe i za dečke s kojima sam izlazila. Stajala sam čvrsto s obje noge na tlu, ali ono što nisam vidjela jest da je to tlo načinjeno od stakla. Onda sam otkrila svoju slabost i ranjivost, koju dugo sebi nisam htjela priznati jer – ja sam žena, ali stav i glava su mi muški i, iako sam se osjećala seksipilnom, bježala sam od svoje ženske prirode. Kroz ples sam spoznala da je ženstvenost osobina koju nosim u sebi i da u njoj nema apsolutno ništa loše. Ulazivši sve dublje i dublje, otkrila sam da to nije osobina, nego osjećaj. Stalan ili nestalan, ovisi o prilici, on postoji neovisno o tome s kim sam, gdje sam i što radim. Razlika je samo u intezitetu.

Kao „fajterica“ koja je sada malo nježnija i blaža, ali još uvijek jest borbena, uvijek sam i uvijek ću, dok možda ne dođem do neke nove spoznaje koja će me promjeniti, izazivati muškarce. I s time sam se borila kad sam otkrila svoju ženstvenu stranu, kao sad se moram skupiti i zašutiti u nekim trenutcima. No prihvaćajući djeliće sebe kroz život, prihvatila sam i tu fajtersku i izazivačku stranu. Dakle, volim izazivati. Izazivam stavovima i raspravama jer ih volim, izazivam svojom snagom i energijom koje imam u neograničenim količinama i svojom sposobnošću i ambicijom. Ne iazazivam zapravo muškarce, nego muževnost u njima. Ako je On dovoljno muževan da uživa u meni i mojim „muškim“ osobinama, onda je dovoljno muževan i da me otvori kako bi vidio moju ženstvenost.

Kad popustim, to nikad nije zato jer sam ja ženstvena ili on muževan. Popustim jer procjenim da mi je ljubav važnija od pobjede. Ponekad. Ponekad se borim do kraja. Da, rekoh vam da sam takva… Ali borila se ili popuštala, izazivala ili nježno tepala, uvijek sam ženstvena. Svoju ženstvenost osjećam u zdjelici koja čuva moju seksualnost, koži kroz koju osjećam senzualnost i srcu koje mi daje nježnost ili snagu, sve prema potrebama trenutne situacije. A ples, ples i pokret to sve vuče iz mene.

Dakle, ako se krećete kao žena, imate dolje ono što ima žena, ako ste se rodili kao žena, onda ste žena, a ženstvenost je emocija koja postoji u vama, na vama je da je istražite, produbite, zaronite u nju i na kraju je poklonite sebi i drugima. Ili ne.