Možeš imati sve. Ali kako i pod koju cijenu?
Dan žena je prošao, a krilatica – „žene mogu imati sve“ ostaje vijesti u zraku. Nema ništa loše u tome da želimo imati sve, i trebamo imati pravo imati sve, ali treba znati da „imati sve“ zahtijeva velike promjene u društvu, zakonu, obiteljskim odnosima i – našim glavama. Ja sam s prvim djetetom odlučila imati sve. To je značilo da sam radila punom parom, aktivirala sam svoje selo (bake s jedne i druge strane) i mužu djecu prepuštala brojne večeri. Gazila sam, ne , galopirala sam kroz život i balansirala poslom i djecom brakom i vremenom za sebe. Naizgled, imala sam sve. I onda sam pala. U totalno pregorijevanje na svim poljima. Dvije godine nisam imala volje za ništa.
Voljeti svoje tijelo, a ne odraz u ogledalu
Jednom sam prilikom u dvorani pitala žene prije treninga neka digne ruku ona koja je potpuno zadovoljna svojim tijelom, točnije svojim izgledom i pogledom u ogledalo. Od desetak žena u dvorani, samo je jedna digla ruku. Ako ćemo iskreno, nisam sigurna da je bila iskrena.
Kraj godine, mladi mjesec, pomračenja, ludilo – ritual za smiraj i čišćenje
Došao nam je kraj godine koju je obilježilo opće ludilo u svakom pogledu. Mene toliko pobacalo na sve strane da ne znam zapravo kako to da još stojim na svojim nogama. S druge strane svi su oko mene koji trebaju biti, zdravi smo, život teče dalje i sve nekako nastavlja, bez obzira na naša ljudska previranja, mučenja i potepavanja.
(Pre)osjetljivost, karantena, opaka ambiciozna i jogina
Nedugo sam čitala na jednoj grupi senzibilaca kako se neki više straše izlaska iz karantene i povratka na staro, nego što im je loše u samoj karanteni. I odmah pomislila – potpisujem. Daleko od toga da mi odgovara neizvjesnost bez posla i ikakvog znanja i saznanja o tome kad ću ponovno moći ostvarivati svoje pravo na rad u pravom smislu te riječi. Nije stvar u tome. Stvar je u tome da, kad sam se umirila i primirila, shvatila sam da ja zapravo ne želim povratak na staro.
Kad špilja postane zatvor, pogledaj se u tuđim očima.
Uvijek se iznova začudim koliko Svemir (Bog, Život) zapravo često radi za nas, čak i onda kad to ne vidimo. Nekad to budu životne okolnosti koje nam se ne sviđaju, nekad one koje nam se sviđaju, a nekad ljudi koje imamo oko sebe ili se baš pojave u nekom trenutku u kojem najviše trebamo, a najmanje očekujemo.
Jesi li (pre)osjetljiva? I ako jesi, što s tim?
Osjećam potrebu danas pisati upravo o temi preosjetljivosti jer smatram da se preosjetljive ljude često smatra preslabima ili napornima i razumijem donekle taj stav. No to je jako daleko od istine jer da bi bila preosjetljiva, a uspijevala neke stvari u životu, potrebno je puno rada na sebi, puno truda i još više snage i moći. Ako si preosjetljiva daleko si od cmizdravice i nesamostalne žene i daleko si od slabosti. Ti si oličenje snage i to netko tko nije kao ti jako teško može razumjeti.