Search here!

Život u dvoje

Malo sam već i sama sebi dosadna kad pišem o tom nevidljivom teretu kojeg žene i dalje nose, ali naprosto me uvijek nešto trigerira ili podsjeti na tu tematiku. Sklona sam poravnavati nepravde, pa me tako ova nepravda uvijek kopka. A ono što me kopka još više jest to da smo si tu nepravdu same natovarile na leđa. I rado je nosimo.

„Mama, kad ćemo opet u na kotačićima stan?“ – ovo je postalo tjedno pitanje na usnama i umu mog četverogodišnjaka otkad nas je prvi put prijatelj pozvao da iskusimo čari kampera. Proveli smo vikend na Bledu i Bohinju, vozeći se od stanice do stanice, s prespavancima u prirodi i kilometrima prijeđenim dok smo budni. Ove godine nije bilo dileme. Obzirom na novopronađenu strast našeg djeteta, a i uživanje nas samih, odvažili smo se na prvo duže putovanje Kamperom.

Krenulo je adventsko bunilo. Već je i prije krenulo, za neke i u studenom, a čudi me da većina dućana nema okićene izloge od rujna, čim prestane ljetno ludilo, da se prebacimo u Božićno bunilo. Nemojte me krivo shvatiti, obožavam Božić, blagdane, lampice i skoro sve što ide s tim, i uopće nisam Grichevski tip osobe. Volim toplinu doma kad ga ukrasim svijećicama i lampicama i volim miris kobasa i kuhanog vina i kad moj grad bljesne svjetlošću i dobrim raspoloženjem. Ali..

Zadnjih nekoliko mjeseci, ma i dulje, ali osobito zadnjih nekoliko mjeseci, sve više čujem sa svih strana ljude kako se osjećaju loše. Mahom su to žene jer sa ženama radim, no vidim da nije to pitanje spola. Žale se ljudi na neki osjećaj, nešto iznutra što ti ne da mira, unosi nemir i buku u tvoje misli i od te buke ne možeš čuti svoje srce. Jer strah je u mislima, a ljubav niže, u srcu, a srce je tiho, ne govori glasno, šapuće kroz zube. I što je jači nemir u glavi, više ti treba taj glas srca, a slabije ga čuješ.

Dan sam započela na najljepši mogući način, kao i uvijek, zahvalnošću. Čak i kad sam loše volje do bola ili me nešto muči, ili imam hrpu obaveza, početak dana u osjećaju zahvalnosti nekako me uvijek vrati na pravi put i u bolje emocije, emocije koje su iskrenije a ne zatrpane bukom mojih misli...

Već i ptice na grani znaju da mi je bilo teško kad sam rodila. Pisala sam o tome nekoliko puta i uvijek sam nastojala biti iskrena prema sebi, ali i prema drugim ženama jer, smatram, nije to stvar kukanja, već podrške i nastojanja da jedna drugoj kažemo – hej, nisi jedina i meni je tako. Ono o čemu nisam pisala jest kako se mijenjaju odnosi kad postaneš mama.