Imaš sve, pa zašto si nezadovoljna
Naoko imaš sve. Kuću u cvijeću, muža i djecu. Posao i školovanje. Možda i nešto novca. A nikako nemaš to unutarnje zadovoljstvo.
Ono što nazivaju srećom. A ono što nazivaju srećom često je totalno drugačije od onog što sreća jest. Sreća je neuhvatljivi trenutak, moment u vremenu, osjećaj koji ne možeš zadržati. Ne težimo mi sreći, mi težimo zadovoljstvu, ispunjenju i unutarnjem miru isprepletenom kaosom i nemirom. Mi težimo življenju za razliku od životarenja koje su nam drugi namijenili.
I zato smo nezadovoljne. Jer životarimo. Bez strasti, bez punog daha, bez osjećaja divljine. Ukroćene, predivne, nezadovoljne. Željne, nemirne, snažne. Opasne, bezbrižne, nenormalne.
Ne znam koliko sam istih priča čula u zadnje vrijeme. Priča o ženama za koje bi svatko rekao da imaju sve. Priče o ženama za koje bi ja kao dvadesetogodišnjakinja rekla da su uspjele u životu. Priče o ženama koje se voze u dobrim autima, rade dobre poslove, imaju dobre muževe.
I traže kruha preko pogače, reklo bi se.
Preosjetljive su, reklo bi se.
Nezahvalne babe, reklo bi se.
I ne bi to rekli (samo) muškarci. Rekle bi to i žene koje ih gledaju i šute, i to liko dugo šute u svom nezadovoljstvu da kad ga vide ovako vani, u drugoj ženi, izloženo i prokazano, moraju ga ubiti. Zatući sa štapom.
Hvala bogu da imamo na čemu biti zahvalne. Privilegirane definitivno jesmo. No to nam baš daje pravo na potragu za nečim većim, moćnijim i slobodnijim od utrke štakora u koju nas utrpavaju već kad krenemo u vrtić i nastavljaju.. pa .. zauvijek.
Zašto su žene tako nezadovoljne danas? Danas kad imaju sve? Danas kad su muškarci malo po malo sve više partneri, imaju mogućnosti za svakojake pomoći i delegiranje, sve funkcionira kako treba.
Zašto?
Osjećamo da nam nije dovoljno. Strasti, života, energije, disanja, postojanja.
Nije nam dovoljno bosih nogu na travi , raspuštene kose ili obrijane glave, plesa i divljanja, seksa, emocije, slobode. Nije nam dovoljno živjeti po onom što susjeda Mara, naši roditelji, naši muževi ili roditelji od naših muževa smatraju ispravnim.
Kad smo ispunile sve funkcije društva u kojem živimo, shvatile smo da to nije dosta.
Kriza srednjih godina u ženskoj verziji? Možda.
Ali ne trebamo mi crveni ferari, mlađeg frajera i farbanje sijedih.
Mi trebamo
Da se naš glas nikad ne ušutkava.
Da naručimo cugu u podne bez čudnih pogleda.
Da možemo reći što mislimo a da nas se ne smatra „ zadrtim feministicama“.
Da možemo plesati kako želimo. Oblačiti se kako želimo. Skinuti se kako želimo.
Da možemo odlučivati o svojim tijelima.
Da možemo biti snažne pored svojih partnera, bez da se oni zbog toga osjećaju slabo.
Da možemo biti moćne kakve jesmo, bez da netko traži da budemo „ malo nemoćnije“ jer to muškarci vole.
Da imamo partnere, a ne zlostavljače. Muževe, a ne bebe. Muškarce, a ne pokoravače.
Kako? Nemam pojma točno.
Ali znam da je dobar početak reći što misliš, biti tko jesi, ne ispričavati se za svaki drek koji napraviš po svojoj volji u tom trenutku.
Dobar početak je da kad vidiš slobodnu ženu n e zavidiš, nego si inspirirana.
Dobar početak je da osvjestiš da možeš odabrati ulogu Domaćice, a ne da je to tvoja sudbina.
Možeš odabrati ulogu mame, a ne da je to tvoja jedina vrijednost.
Možeš staviti pokrivalo na lice i kosu i sakriti cijelo tijelo zbog svog uvjerenja, a ne zato jer je netko rekao da moraš.
Možeš obući najkraću minicu na svijetu i najveći dekolte i zahtijevati da te smatraju pametnom, sposobnom i snažnom ženom. Jer to što si pokazala cice i noge nema veze s tvojom pameću, samo sa stilom oblačenja.
Dobar početak je da skidaš dlake s tijela jer to želiš, a ne jer to moraš. Ili da ih uopće ne skidaš. Da hodaš po svijetu u gore navedenoj minici s dlakavim nogama.
Odličan početak je i da shvatiš da ljeto nije ljeto ako ga provedeš skrivajući tijelo jer se bojiš da će netko vidjeti tvoj celulit. Vidi je – zapustila se. Vidi je – jela je. Vidi je – postoji takva s celulitom. Sram je bilo.
Super početak može biti i tvoja odluka da nisi kučka ako se boriš za nešto tebi važno. I nije kučka ova pored tebe koja to radi.
Da nisi histerična ako pokažeš emocije. Nego si zdrava.
Sve počinje od tebe. OD mene. Od nas. Nije puno, ali je početak.
Nemoj biti ukroćena labradorica, ako si rođena kao gepardica.
Nemoj biti zec, ako si zapravo vučica.
Zareži. Portrči. Nađi svoje pleme.
I držite jedna drugoj prostor do promjene koja dolazi.
Vidimo te. Tebe koja ponavljaš da si jako zadovoljna životarenjem jer to tako treba. Vidimo te. I čekamo te.
