Za svaku djevojčicu koju je društvo natjeralo da se srami žene u koju se pretvara
Kad sam bila malena curica, uživala sam u pažnji koju sam dobivala. Osjećala sam da sam predivna i pametna, hrabra i vesela, osjećala sam kao da sam jedno sa svojim tijelom i mogla sam satima provesti osjećaju se totalno slobodno, ne razmišljajući kako izgledam dok nešto radim, je li mi se podigla suknjica ili sam otkrila nešto što „ ne bih smjela“. Nisam razmišljala o tome da su moji bokovi nešto loše, mogla satima plesati i vrtiti guzu, ne razlikujući tu vrtnju i migoljenje od vrtnje i migoljenja, naprimjer, ruke.
Brutalno svoja i zašto?
Otkad sam počela intenzivnije pisati na blogu i dio svojih razmišljanja koje inače dijelim u mailovima svojim Angelsicama koje pišem svaki tjedan, vrlo često u inbox dobijem savjete tipa – ti si dobra mama, nemoj se toliko brinuti ili – bit će sve u redu, prepusti se, i slično. Iako iskreno cijenim i volim svaki komentar i iskrenu podršku, ne pišem zato jer šaljem poziv u pomoć . Ne pišem da privučem pažnju. A još manje pišem kako bi izazvala sažaljenje ili dokazala svoju vrijednost.
Jesi li dobra curica?
Svijet je prepun dobrih curica koje osmijehom i potisnutim suzama, davanjem i suspregnutim bijesom, pristojnošću i mržnjom u srcu, stupaju u svoje odnose, brakove, prijateljstva, poslove i roditeljstvo, uvjerene kako će sve biti kako treba, mirno i spokojno, ako samo dovoljno žrtvuju sebe i ono što jesu.
Što kada ne znaš kako dalje?
Svi se mi ponekad nađemo u škripcu. Možemo na to ljepiti razne naljepnice ružičastih boja, možemo se boriti protiv emocija ili se praviti da ne postoje. Možemo kriviti sebe i druge, zahtjevati od sebe ili drugih da preuzmu odgovornost, možemo lupati nogama o pod, ljutiti se, zaviditi i proklinjati život.
Znaš li da vrijediš?
Ako ti treba podsjetnik da vrijediš samim postojanjem, ako se želiš prisjetiti svih svojih dobrih strana i ako ti dugo nitko nije rekao nešto predivno, čitaj dalje.
Kako Tvoji najveći tereti postaju Tvoje najveće prilike za rast
Otkad znam za sebe bila sam hiper. Hiper aktivna, hiper empatična, hiper željna uspjeha, hiper emocionalna, hiper anksiozna, hiper odgovorna (za ono što jesam i za ono što nisam bila) i hiper ranjiva. Sjećam se još na početku faksa sam bila kod psihologice i rješavala neki test iz kojeg je ona izvukla grafikon mojih stanja, emocija i raspoloženja i taj grafikon izgledao je ko što bi vjerojatno izgledao Pinokijev izvještaj s detektora laži.
I uvijek, ali uvijek mi je taj hiper zadavao najviše boli, najviše poraza i najviše stresa. Taj hiper koštao me poslova, karijera, odnosa, koštao me radosti, smijanja i koštao me hrpe prolivenih suza. Ali najviše me koštao mog duševnog mira. I to je jedino što se promjenilo.
I dalje je tako. Košta me svega, ali više ne plaćam svojim mirom. Ne uvijek, nekad je to valuta, ali puno puno rijeđe nego ranije.
Anksiozna, a sretna – kako se nositi s neprihvatljivim dijelovima sebe
Anksioznost, prekomjerno razmišljanje, osjećaj koji dolazi od nikuda, a onda biva višestruko uvećan negativnim i katastrofičnim mislima zbog kojih imaš osjećaj – da se SVE raspada, da NIŠTA nije kako treba, da je tvoj CIJELI život potpuni promašaj. Puno žena znam koje se bore s tim, a ne znaju kako. I sama sam jedna od njih. Samo, ja jesam često anksiozna, ali se NE BORIM s tim, već sam naučila kako biti anksiozna, a biti sretna.
Želiš li se stvarno osjećati mirnije i bolje?
U zadnje vrijeme jako puno ljudi oko mene osjeća se nekako nezadovoljno i ne može konkretno locirati u čemu je stvar. Uglavnom su to žene jer se uglavnom i družim sa ženama, što kroz posao, što privatno. I uglavnom su ostvarene žene. Ili bar na van to tako izgleda.
Mnoge od njih imaju brakove i djecu, poslove koji im se više ili manje sviđaju, godišnje odmore, treninge, druženja i kavice, obaveze i radosti nekog normalnog, pomalo prosječnog života. I nisu sretne. Ne, nitko nije sretan cijelo vrijeme. Prava riječ bila bi nisu uopće zadovoljne, ispunjene, mirne. Znam točno taj osjećaj jer bila sam tamo bezbroj puta i vjerojatno ću još toliko puta i biti.
Što bi radila da imaš sve pare na ovom svijetu?
Zamisli da novac nije issue. Da ga imaš. Što bi radila? Čime bi se bavila? Znam da će sad neke ko iz topa izbaciti da ne bi radile ništa, ali to je čista laž. Da da je laž je. Jer baš kao što trebamo odmor, avanture, bliske ljude, trebamo i rad. Trebamo i želimo se osjećati korisno, smisleno i potrebno. I zato - postavi si pitanje što bi radila da si zauvijek financijski zbrinuta? Tu leži tvoja svrha. I da, ona je sputana jedino strahovima, pravilima i društveno nametnutim standardima, a s druge strane s time da od onog što je tvoja svrha ujedno mora biti i tvoj način zarade. A ne mora.
Kako se osloboditi straha?