Search here!

Inspiracija & Strast

Upravo smo krenule prošli tjedan s novim upisima u naš glavni program koji je odavno narastao daleko od samog plesa oko šipke, otkrivanja seksipila i dobre zabave. Davno je prerasao fitness. I da, nije za svaku ženu. A opet jest. Kako to mislim? Pa da oslikam svoje misli, iskoristila bih misli naše instruktorice Saše. Ona je, pozivajući žene na besplatan intro sat, ovo napisala na svom profilu:

„Zamisli da živiš u jednoj sobi. Da stalno imaš jedan te isti pogled na sebe. Da nikada ne otvoriš vrata i ne zakoračiš dalje. U nove i nepoznate prostorije. Daleke, strane možda i odbojne. Ali samo na početku. Tih nekoliko puta dok se ne opustiš. Dok ne opustiš glavu i proširiš pogled. Dok korak ne učiniš sigurnijim. I kreneš. Otkriješ kutke u koje si davno zatomila brdo emocija, svoju moć, slobodu. Prozore s novim pogledom na sebe. Vrata kroz koja će ući nešto novo, a izaći sve ono staro, teško i nepotrebno.“

Ovih smo dana, opravdano ili neopravdano sad nije ni važno za temu, bili prisiljeni neko vrijeme provesti kod kuće. Ma koliko bili svoji i svjesni i ma koliko prije radili na sebi, te su okolnosti nešto potpuno novo za nas i tako su utjecale na našu psihu, tijelo i emocije. Na svakoga drugačije. Budući da živimo u svijetu u kojem je produktivnost visoko na cijeni, prvi nagon većine bio je – raditi još više, prebaciti posao online, postizati doma jednako ili više od onog što postižemo na poslu. Mnogi su upisali online edukacije, radili online treninge ili se pretvarali u vrhunske chefove i pekli kruhove, peciva, izmišljali nova jela.

Ovo je za mene nepresušna tema. I kako se mijenja moje tijelo, tako se u vezi nje mijenjaju i moji stavovi. Osim toga, upoznavajući puno žena i njihove stavove prema vlastitim tijelima, dolazim do zaključaka nekako više iz iskustva nego iz knjiga, teorija i self help priručnika. Ma da volim sve to, često takve teorije gledaju na ljubav prema tijelu dosta plošno, dok je odnos s tijelom, kao i svaki odnos, višeslojan, kompleksan i teško se može promatrati na pojednostavljen način.

Sjećam se prvog trenutka kad sam shvatila da sam postala mama. Nije to bilo nako plusića na testu, niti nakon prvog pregleda niti onda kad sam vidjela Njegove obrise na ultrazvuku. Do tog trenutka nisam niti bila svjesna što se događa. Bilo je to onda kad su ga prvi put položili na moje tijelo i kad sam s mužem prvi put ugledala njegovo ličeko, male sitne rukice i nogice. Bio je to trenutak snažno ispunjen adrenalinom i ljubavlju, kad imaš osjećaj da je cijeli svijet u tvojim rukama.

Nedugo sam čitala na jednoj grupi senzibilaca kako se neki više straše izlaska iz karantene i povratka na staro, nego što im je loše u samoj karanteni. I odmah pomislila – potpisujem. Daleko od toga da mi odgovara neizvjesnost bez posla i ikakvog znanja i saznanja o tome kad ću ponovno moći ostvarivati svoje pravo na rad u pravom smislu te riječi. Nije stvar u tome. Stvar je u tome da, kad sam se umirila i primirila, shvatila sam da ja zapravo ne želim povratak na staro.

Nikad u životu nisam gledala vijesti. Dnevnici, crne kronike i obavijesti medija o katastrofama svih razmjera, nikad nisu ulazili u moje područje interesa. Svaka važna informacija ionako dođe do mene, na ovaj ili onaj način. No ovo su neka drugačija vremena. I ovo je neki drugačiji svijet. Ili barem postaje drugačiji. I ne, nije onako kako sam se nadala da će se promjeniti. Mijenja se u svijet kakav ja ne poznajem i ne želim.
Ne, naravno da nisam potonula, ja sam vječito naivni optimist, ali trenutno mi sve izgleda kao svijet u kojem će nas virus toliko preplašiti da ćemo uništiti sve ono što nam se do jučer činilo izuzetno važnim.

Ne sviđa mi se ništa previše u vezi ove pandemije, krize, donesenih mjera i popuštanja mjera. Trese mi se tlo pod nogama, sve što sam mislila da je sigurno više nije. Bolje mi je bilo na početku, priznajem, kad su nas samo sve zatvorili u kuće, pa sam to vidjela kao dobru priliku da odmorim dušu i tijelo. No, sad kad se sve raspliće, gledam u novi svijet, i ne želim ga vidjeti, a kamoli živjeti. No u svemu tome, definitivno je najviše profitiralo moje dijete.

Smatram se privilegiranom. Iz više razloga. I u svojoj privilegiranosti pronalazim hrpu razloga za sreću i zahvalnost. Čak i u ovom trenutku. Predivan stan s velikom terasom, život u blizini šume. Prava mala šumica ispred kuće po kojoj mi dijete divlja pa ja imam mira. Predah od života kakav sam vodila. Partnerstvo koje mi omogućuje mir i u izloaciji. Vrijeme s djetetom. Vrijeme provedeno doma kojeg je prije bilo tako malo. Premalo.

Upravo sam sjela za laptop na terasi, nakon što sam se jedva ustala, i krenula smišljati novi tekst za blog. Tema mi se već danima vrti po glavi, ali ne znam kako je sročiti jer, kao što sam pisala i ranije, vrijeme u kojem živimo je vrijeme žive dualnosti u kojem se zahvalnost isprepliće s velikim stresom, a strah s nadom u neku bolju budućnost.

Istovremeno, nad nas se nadvio pritisak da je sad vrijeme kad trebamo biti hiperproduktivni, kad trebamo nadoknaditi sve što nismo stigli u žrvnju života, kad trebamo naučiti 74 nove vještine ili čak pokrenuti ili preokrenuti biznise. Znam znam, ne potpadamo svi pod takve pritiske, ali neki od nas, navikli na postizanje, na ciljeve, na želju za disciplinom i valoriziranje svojih uspjeha, lako mogu osjetiti da nešto ne čine ispravno.

Iz petnih žila želim napisati tekst koji nema nikakve veze s ičime što se trenutno oko nas događa, niti s potresom, niti s koronom, niti s ekonomskom krizom koja se razbuktava sve jače i silnije, ali ne mogu. Moje misli su tu. Moji osjećaji su tu. Moj život je tu. U svemu tome.

Kao osoba koja je i inače jako osjetljiva, emotivna i općenito prepuna unutarnjih doživljaja, intenzivne izmjene dobrih i „loših“ raspoloženja, imam osjećaj da se sada nosim dobro sa svime što se događa. To dobro možda nekome na prvu dobrim se neće činiti.
Kako to mislim?