Ivka Armanda Todorović

Za svaku djevojčicu koju je društvo natjeralo da se srami žene u koju se pretvara

Kad sam bila malena curica, uživala sam u pažnji koju sam dobivala. Osjećala sam da sam predivna i pametna, hrabra i vesela, osjećala sam kao da sam jedno sa svojim tijelom i mogla sam satima provesti osjećaju se totalno slobodno, ne razmišljajući kako izgledam dok nešto radim, je li mi se podigla suknjica ili sam otkrila nešto što „ ne bih smjela“. Nisam razmišljala o tome da su moji bokovi nešto loše, mogla satima plesati i vrtiti guzu, ne razlikujući tu vrtnju i migoljenje od vrtnje i migoljenja, naprimjer, ruke.

I to je trajalo dosta dugo. Otprilike do razdoblja prije puberteta. U to vrijeme bila sam među najvišima u razredu (onda je negdje zapelo jer sam ostala na 164 cm, hehe). Bila sam dugokosa, slobodna i vječito rasplesana. Iako sam često čula riječi „sram te bilo“ od svojih roditelja i okoline, nisam ih doživljavala. Nisam znala što točno znači sram osim neugode u nekim društvenim situacijama, niti sam znala da sram može biti povezan ne samo s onim što činim, već s onim što jesam.

Hodala sam uspravno. Ramena zabačenih unazad, prčaste guze, glave uzdignute visoko. Do… pa do prve situacije koja je nastala otprilike u isto vrijeme kad sam obukla svoj prvi grudnjak i kad sam prvi put na svojim gaćicama vidjela crvene tragove onoga što me preobražavalo iz djevojčice u djevojku. Bila sam prije toga žena u pravom smislu te riječi, a da to nisam imala pojma. Tada u tim trenucima paralelnim s mojim fizičkim razvojem pubertetskog smjera, polako sam prestajala biti ono tko jesam. Žena.

Prvi put se to dogodilo na školskom igralištu (o tome često pišem). Kad je učiteljica koju nisam poznavala upozorila ženu u meni da mi se vidi gaćice dok radim zvijezde i tako provociram dečke iz starijih razreda. Drugi, treći i milijunti put dogodilo se kad sam dobila krivi pogled muškarca starijeg od sebe, kad sam dobila epitet drolje od neke zavidne curice koju nisam poznavala, kad sam, još ne spremna na svoju novu seksualnost koja se vidjela na van, dobila komentare o svojim cickama, guzi ili otvorene aluzije na seks od pretjerano starih muškaraca. Dogodilo se to i sve one trenutke kad sam s nelagodom u gužvi u tramvaju osjetila da me netko dodiruje. Fuj. Fuj. Malo pomalo, te stvari koje sam doživljavala koje su bile fuj, pretočile su se u uvjerenje da je moja seksualnost fuj.

Seksipil sam uvijek nosila u sebi. Čak i onda kad se nisam tako osjećala ljudi su me tako doživljavali. Doživljavale su me curke u kvartu koje su me prozivale lakom iako nisam u to vrijeme ni znala što je seks. Doživljavale su me šefice koje su smatrale ispravnim otvoreno komentirati moj „pipničarski seksipil“. I svaki se put školjkice moja slobodne seksualnosti pomalo zatvarala.

I svijet je to hrabrio. Svaki časopis, novine ili tv emisija koja je prikazivala žensku ljepotu, tretirala je tu ljepotu kao objekt umjesto kao subjekt. Gledala ju je izvana umjesto iznutra. Sva ta ljepota bila je tretirana photoshopom, svijetlima, pravim kutevima, polako iskrivljujući pojam ljepote za svaku „običnu“ ženu.

I žena se stisnula. Kad je gledala kako bi njeno tijelo „trebalo“ izgledati. Kad je čula da je netko na silovanje reagirao s riječima – Sama si je kriva. Kad ju je netko upozorio da se ne oblači tako jer će nekoga izazvati. Kad su počela ženska objektivizirana i polugola tijela vrištati iz svakog medija. Pa onda obline su lijepe, mršavost je lijepa, debljina je lijepa. Kako su prolazile godine, tako su prolazili trendovi u kojem se nešto prikazivalo lijepim. I djevojčica koja je osjećala neugodu, postala je žena koja se srami.

Umjesto da može dodirivati svoje tijelo kako želi, hodati kako se osjeća i plesati kako joj dođe, Žena se stisnula. Pogurnula je ramena naprijed da prikrije grudi i dekolte. Uvukla je guzu u sebe i počela hodati kao muškarac jer – zavođenje. Svezala je kosu čvrsto u rep. Navukla je oklop. Zaboravila je svoju seksualnost jer je sram zbog iste nadjačap dobar osjećaj koji ona nudi.
Istovremeno, svuda se ističe seksualnost. Gole grudi u filmu su okej, gole grudi koje doje dijete nisu. Listanje playboya je okej, plesanje bokovima nije. Sva ženska seksualnost u jednom se trenutku toliko objektivizirala i stavila u službu isključivo zavođenja, navlačenja i seksa koji prodaje. A stvarna Žena ju je potpuno izgubila.

Stvarna Žena, „obična“ Žena rezervirala je svoju seksualnost samo za spavaću sobu, ako i tamo. Ili ju je skroz potisnula ili ju je počela krivo izražavati promiskuitetom i doživljavati ju kao objekt kako ju i doživljava svijet, pa tako i priliči. Stvarna Žena srami se hodati u badiću po plaži, srami se skinuti majicu, srami se pokrenuti svoje bokove, kružiti zdjelicom, biti seksi. Srami se jer joj  je sram nametnut od društvo još dok je bila curica rekao da se treba sramiti. I sakriti. Sakriti ono najsvetije što ima  – svoju seksualnost i ženstvenost.

Ženstvenost se tako počela doživljavati samo kroz nježno, pokorno i pristojno ponašanje. A žene koje su bile drugačije – mekane a čvrste, slobodne, putene, postale su samo objekti za iskorištavanje, pa su i same počele vjerovati u to. Pokaži malo, pokaži više. Pokaži puno, pokazala si previše.

U takvom okruženju, kako žena doista može zavoljeti svoje tijelo i biti slobodna u svojoj seksualnosti? Teško. Trebala bi biti stijena i izrazito samopouzdana duboko iznutra da zna da to što osjeća može nositi kao bedž ponosa i da se može oduprijeti da je zbog toga nazivaju droljom. Pipničarkom. Preotvorenom. Bezobraznom. Fuficom.

Svaki pokret koje žene koriste ili moraju koristiti kad plešu ili poziraju za muškarce, zapravo je divan osjećaj za samu ženu. Kad dodirneš svoje tijelo bez publike. Kad kružiš svojom zdjelicom i doživljavaš nevjerojatan filing. Kad se podgineš tako da prvo ide guza prema gore. Kad napraviš sve ono prljavo, bezobrazno i zločesto i napraviš to zbog sebe, tek tada istinski počneš shvaćati da je seksualnost nešto predivno, emotivno, čisto, slobodno.

Kad odjeneš nešto izazovno i seksi, ne zbog pozornosti, niti zbog ičije pažnje, već samo zato jer se dobro osjećaš u tome, bit ćeš mrvicu slobodnija. Kad uspraviš ramena i otvoriš grudi, bit ćeš malo bliže seksipilu koji dolazi iznutra. Kad pogledaš malo dublje u sebe i shvatiš da si lijepabez obzira na bore, veliku ili malu guzu, celulit i strije, bit ćeš korak dalje od srama.

Čak i ako to nikad ne napraviš u javnosti, već u polumraku svoje sobe, napravila si puno. Ali izađi iz ormara. Osjeti sram i onda ga odbaci. Podsjeti se da je žena stvorena takva – zaobljena, krivudava, pomalo divlja i nesputana, stvorena da se kreće kako joj dođe. Ljepota jest u oko promatrača. Kao i ženska seksualnost. Tko je gleda iskrivljenim naočalama s krivom dioptrijom vidjet će drolju. Tko je gleda kao boginju i ljepotu, vidjet će Ženu.
Koje ćeš ti naočale odabrati za sebe?

tekst je objavljen na Aportalu