Odabrati ljubav za učiteljicu
Zadnjih nekoliko mjeseci, ma i dulje, ali osobito zadnjih nekoliko mjeseci, sve više čujem sa svih strana ljude kako se osjećaju loše. Mahom su to žene jer sa ženama radim, no vidim da nije to pitanje spola. Žale se ljudi na neki osjećaj, nešto iznutra što ti ne da mira, unosi nemir i buku u tvoje misli i od te buke ne možeš čuti svoje srce. Jer strah je u mislima, a ljubav niže, u srcu, a srce je tiho, ne govori glasno, šapuće kroz zube. I što je jači nemir u glavi, više ti treba taj glas srca, a slabije ga čuješ.
Vaginalni tekst
Počinjem pisati ovaj tekst iako zapravo ne znam što ću napisati i koja mu je tema. Počinjem ga pisati jer sam shvatila da sam u nekom trenutku umjesto iskrenosti sebi dala laž. Dala sam si laž da sam dovoljno dobra, da vrijedim, da sam slobodna i da se volim. Onako kako bi trebala voljeti svoje dijete. Ranjivo, hrabro, bez uvjeta i bez zadrške. To je bila moja laž.
Moramo li imati sve?
Prije nekoliko dana došla sam na seminar Buđenje Boginja koje su vodile dvije predivne žene iz Novog Sada – Svetlana i Goga, a organizirala Anamarija, vlasnica centra Laurus Slow Spa. Iako već mjesecima pokušavam odlučiti idem li ili ne presretna sam što se to dogodilo baš sada, jer sada je bio najbolji trenutak da čujem ono što sam čula.
Kad ti je do nečeg doista stalo… ego će morati na lajnu
Zadnjih dana sam u aktivnoj potrazi za poslovnim prostorom i novim domom svog Angelsa. Kad sam shvatila da nema natrag i da je noga u dupe ponekad samo katapult za izlazak iz zone komfora, shvatila sam i da imam dva puta. Jedan je jadati se, sažaljevati sebe i tužno pitati – zašto baš meni? Drugi je, hrabriti se, osnažiti se, okružiti se vlastitom ljubavlju i ljubavlju drugih i veselo pitati – zašto baš meni?
Do kuda se(be) voliš?
U zadnje vrijeme prolazim kroz emocionalni tobogan jer sve što mi je nekako predstavljalo stabilnost u životu, razgibalo se i razbibalo, nestankom prostora u kojem sam provodila većinu svog života. Da, često sam tamo bila više nego doma, a često sam tamo i bježala od doma.
Zašto plešem?
Jutros sam, svojom greškom, otvorila facebook prije prve jutarnje kave i bombardirali su me postovi koji te u hipu mogu baciti u depru. Ne živim ja u nekom balončiću pozitive, ali ne gledam vijesti, ne čitam novine ne listam online medije osim ako ima zanimljivih tekstova o temama koje me zanimaju. Aktualnosti me ne zanimaju. Ne kažem da nisam svjesna situacije u dragoj nam Hrvatskoj, ali jednostavno mi se ne da. Prebacila sam kanal u svojoj glavi na jučer. Imam osjećaj da svake godine iznova pišem ovakav tekst na ovaj ili onaj način, ali istina je da svake godine dolazim do novih razloga zašto plešem. I uvijek me iznenadi količina benefita i količina pozitivne energije koju dobivam iz nečeg tako bazičnog, tako ljudskog, tako prirodnog kao što je ples.
Nemoj plakati, nisi dečko! I ostale (ne)izvrnute uloge.
U radu s jednom poznatom i priznatom psihoterapeuticom, uz mnoge druge stvari, zagrebla sam u ono što se naziva rodnom ideologijom. Pri tom mi ne pada na pamet pričati o političkom aspektu ovoga, ili se nedajbože baviti (ne)ispravnošću i (ne)potrebi Istambulske konvencije, nego se više osvrnuti na stvarne situacije u kojima se ona događa i iznijeti neka svoja razmišljanja o granicama između rodne ideologije i nečega što se naziva muškom/ženskom energijom.
imati, biti, plesati…
Mnoge žene s kojima sam ja radila osjećaju teret svojih uloga, bez obzira na godine. I taj je teret vidljiv u svakom pokretu tijela, zbog toga se, vjerujem, i kaže da pokret nikada ne laže.
Hvala Ti na Tebi
Snaga Žene
Jutros sam se probudila još uvijek umorna od putovanja na koje sam otišla da bih se odmorila. Nakon tradicionalnog natezanja