Ivka Armanda Todorović

Nikako. Strah je utkan u naše pore jos davnih dana kad su svijetom hodala bića koja više ne postoje i on nas je štitio od čudnovatih stvorenja. Gladi i pogibije.
Kako da se oslobodis straha kad on teče kao krv u tvojim venama i dišeš ga zajedno sa zrakom? Ma zagrli ga sestro slatka.
Neka ti bude tvoj sančo pansa, tvoj najbolji drug. Utješi ga unutra malog da ne postane velik jer ga ne čujes. Primite se za ruke i zajedno uskočite u ocean života, okupajte se ljubavlju, strašću, greškama i manama, zagnjurite zajedno glavu u zivot.Ma reci mu odmah – da, sve znam. Znam da puno puta neću uspjeti i da ću glavom udariti u zid, u branu života. Pa šta?
Da, znam da će me povrijediti i da ću sto puta promašiti u procjeni i da ću se zbog toga osjećati kao gubitnica. Pa šta?

Reci mu.

Ne bojis li se da ćemo ostati tu, zagledani dolje u ponor života, na litici oceana koji čini njegovu sočnost, ispremješanih sokova boli i sreće?
Ulovi život za jaja. Kreni. Pogriješi. Kreni ispočetka. Nije strah tvoj neprijatelj. Nego manjak hrabrosti.
Tvoj neprijatelj je osjećaj da ne vrijediš ako ne uspiješ. Tvoj neprijatelj je lažna slika koju si dala svijetu.
Da si sretna i zadovoljna. U svom malom kavezu i gurajući strah nogom od sebe dok on, svaki put kad ga gurneš, nasrće jos jače.
Bojis se da nećes uspjeti? Možda.
Bojis se da se nećeš svima svidjeti? Sigurno.
Ali ako ne kreneš u život, skačući na glavu, zauvijek ćeš samo disati, a okusiti zivota nećeš.
Strah, tvoj sančo pansa, treba tvoju utjehu. Da pogriješiš, da shebes, da ostaneš na podu vidati rane jer si nekome ili nečemu dala svoje srce i nije uspjelo. I tada ćeš mu moći reći – vidi, jos smo tu. Jos smo jači. Jos smo slobodnjji.

A On će tiho šapnuti…. Probajmo opet.