Što kada ne znaš kako dalje?
Svi se mi ponekad nađemo u škripcu. Možemo na to ljepiti razne naljepnice ružičastih boja, možemo se boriti protiv emocija ili se praviti da ne postoje. Možemo kriviti sebe i druge, zahtjevati od sebe ili drugih da preuzmu odgovornost, možemo lupati nogama o pod, ljutiti se, zaviditi i proklinjati život.
Možemo i pobjeći u različite oblike bježanja od emocije i bježanja od ranjivosti, možemo zatvarati oči pred istinom, blejiti u tv, napiti se ili se natrpati hranom.
Možemo se praviti i da ništa nije naša odgovornost, tražiti visoke vibracije, gurati glavu pijesak i očekivati da se sve složi samo od sebe.
Možemo otići i u drugu krajnost, praveći se da ne postoji duhovni svijet nego samo ovaj stvaran i mučan i gledati na život kao na sklop muka i problema ne vidjeti ni jednu dobru stvar jer upiremo oči samo u mrak i od mraka ne vidimo da je svijetlo tu, skriveno iza oblaka. Sunce nikamo ne ide ni po noći. To što ga ne vidimo, ne znači da nije ovdje.
A možemo i biti s boli. To je najbliže, najjednostavnije i najteže rješenje. Kako kaže Brene Brown u svojoj knjizi Rising strong, možemo u najtežim situacijama gledati sebe u oči i pitati se – što osjećam i zašto to osjećam.
Ponekad osjećaji koji nas muče dolaze iz stvarnog izazova ili problema, a ponekad iz toga što ne možemo pogledati istini u oči i priznati da stvari nisu onakve kakve si mi crtamo da bismo se utješili. Nepogledane emocije, neispričane priče i neizgovorene riječi ostaju u nama, talože se u grlu i na srcu, ostavljajući pluća bez daha, i bolove u vratu. Ostavljaju nam i kukove stisnutima poput čvrstih stolaca od dasaka pritegnutih istina. Ostavljaju nas bez mogućnosti da zaplešemo, da se smijemo, da budemo glasne i na trenutak bezbrižne. Bez mogućnosti radosti i mira.
Nije to sestro slatka život. To je preživljavanje. Nije to sestro slatka da te boli tijelo, da si umorna jer ti treba sna i nije da se hraniš loše. Odnosno jest. Hraniš se mislima o tome kakva bi trebala biti da zadovoljiš testove svoje i ljudi oko tebe. Hraniš se mislima da nisi dovoljna i zapravo nikad nećeš biti. Hraniš sebe a onda isto prenosiš i drugima jer osoba koja osuđuje sebe i drugim ljudima prilazi strogo poput učiteljice koja jedina zna procjeniti što je ispravno.
I onda, koje je rješenje? Ima li izlaza?
Ima. Ali nije još jedna čudesna tehnika koju si saznala na zadnjem seminaru ili pročitala na nekom portalu. Znaš na onim portalima ne kojim naslovi uvijek počinju rečenicom – učini ovo i pogledaj kako ti se život brzo mijenja. Ili pak – 21 dan do voljenja sebe.
Super se to prodaje sestro draga jer svi žel fiks. Svi žele injekciju nekog boljeg i sretnijeg života, a ipak je po nekim istraživanjima, pola svijeta zapadnog – nesretno. I to su oni što su rekli – teško mi je. Oni što su pomakli kotačić ispeglanih instagram života i rekli nije mi sve baš ovako kako izgleda na slici.
No ima rješenja. I neće ti se svidjeti.
<3 Sjedni s istinom. Sjedni s emocijom. Udahni je i osjeti je. Budi znatiželjna. Pitaj se što osjećaš. Piši. Pričaj sa sobom ako nema smisla pričati s drugima.
<3 Pleši. Otvori srce i kukove, protegni usidrene mišiće, potrči, skoči, oslobodi tijelo ako ne možeš emocije i osjeti kako tijelo može otključati i srce. I plači. Koliko ti treba. Znat ćeš kad je dosta.
<3 Sjedni s tim. Što god bilo. Sjedni kako bi sjela pored tužne djevojčice. Jer to zapravo i jesi. Sjedi s tim. Gledaj otvorenih očiju.
Vrijediš ženo moja. Ti i ja smo žene koje trče s vukovima. Žene koje se boje ali djeluju, umiru ali se i rađaju. Što god bilo vučice moja, što god bilo proći će.
Osim na blogu, svaki tjedan pišem i u newsletteru. Poseban sadržaj namijenjen samo mojim pretplatnicima. Ako bi voljela primati inspiraciju i metode koje meni pomažu svake srijede na svoju mail adresu, prijavi se ovdje.
