Možeš imati sve. Ali kako i pod koju cijenu?
Dan žena je prošao, a krilatica – „žene mogu imati sve“ ostaje vijesti u zraku. Nema ništa loše u tome da želimo imati sve, i trebamo imati pravo imati sve, ali treba znati da „imati sve“ zahtijeva velike promjene u društvu, zakonu, obiteljskim odnosima i – našim glavama. Ja sam s prvim djetetom odlučila imati sve. To je značilo da sam radila punom parom, aktivirala sam svoje selo (bake s jedne i druge strane) i mužu djecu prepuštala brojne večeri. Gazila sam, ne , galopirala sam kroz život i balansirala poslom i djecom brakom i vremenom za sebe. Naizgled, imala sam sve. I onda sam pala. U totalno pregorijevanje na svim poljima. Dvije godine nisam imala volje za ništa.
Must be nice having a wife
Malo sam već i sama sebi dosadna kad pišem o tom nevidljivom teretu kojeg žene i dalje nose, ali naprosto me uvijek nešto trigerira ili podsjeti na tu tematiku. Sklona sam poravnavati nepravde, pa me tako ova nepravda uvijek kopka. A ono što me kopka još više jest to da smo si tu nepravdu same natovarile na leđa. I rado je nosimo.
Želim ti slobodu, hrabrost i jajnike (muda)!
Nedavno se u mom životu opet zavrtio krug u kojem su se podigle neke ustaljene čestice prašine i koje se, već znam, ciklički dižu svakih nekoliko mjeseci ili godina. Riječ je o česticama koje prljaju jedan odnos koji mi je užasno važan i od kojeg zapravo ne želim odustati. (da, to je što misliš :))
Svaka mama svoju priču ima. Ovo je moja.
Sjećam se prvog trenutka kad sam shvatila da sam postala mama. Nije to bilo nako plusića na testu, niti nakon prvog pregleda niti onda kad sam vidjela Njegove obrise na ultrazvuku. Do tog trenutka nisam niti bila svjesna što se događa. Bilo je to onda kad su ga prvi put položili na moje tijelo i kad sam s mužem prvi put ugledala njegovo ličeko, male sitne rukice i nogice. Bio je to trenutak snažno ispunjen adrenalinom i ljubavlju, kad imaš osjećaj da je cijeli svijet u tvojim rukama.
Mentalno zdravlje i “self care” u doba Corone
U ovo vrijeme kad se svi brinemo za zdravlje, svoje i svojih bližnjih, a dodatno smo pod pritiskom zbog gospodarstva koje je stalo za većinu djelatnosti, važno je i pobrinuti se za svoje mentalno zdravlje. Iako se čini sekundarnim ponekad, doista je važno brinuti o sebi i naći načine da izguramo ovo razdoblje. Zatvaranje očiju pred istinom ne pomaže, ali ne pomaže ni katastrofiziranje i prebiranje po najgorim scenarijima.
Kad špilja postane zatvor, pogledaj se u tuđim očima.
Uvijek se iznova začudim koliko Svemir (Bog, Život) zapravo često radi za nas, čak i onda kad to ne vidimo. Nekad to budu životne okolnosti koje nam se ne sviđaju, nekad one koje nam se sviđaju, a nekad ljudi koje imamo oko sebe ili se baš pojave u nekom trenutku u kojem najviše trebamo, a najmanje očekujemo.
Ne misli puno, planiraj još manje, pričaj samo kad moraš
Nekad dođe jedan od onih dana u kojima se ne osjećaš najbolje. Meni se nekad desi prvi dan nakon vikenda. Čak i bez obzira na to što je ponedjeljak dan u kojem ponovno počinjem tjedan, tjedan u kojem uglavnom radim ono što volim i želim i predajem se svojoj svrsi, nekad bude jedan od onih ponedjeljaka kad se ne osjećam najbolje. Osjećam da ono što radim nema smisla, da sam preumorna od borbe na sto frontova i da općenito, puno stvari oko mene nije onako kako bi ja htjela, trebala, morala. Zamisli nabrijani PMS samo što to nije to.
Ima li anksioznost pozitivnu stranu?
Mentalno zdravlje danas nije isto kao mentalno zdravlje prije 200, 100, pa čak niti kao prije 50 godina. Kao što je tehnologija nekad napredovala malim koracima, a danas napreduje velikim, masivnim i ultrabrzim skokovima, isto se događa i s ljudima. Od nas se traži više, traži se brže i traži se neumorno. I nije to samo pitanje nas samih, iako poanta jest naći mir u toj brzini, već je pitanje svijeta koji se naprosto tako brzo mijenja da ono što je vrijedilo danas, sutra postaje totalno nebitno.
Kako Tvoji najveći tereti postaju Tvoje najveće prilike za rast
Otkad znam za sebe bila sam hiper. Hiper aktivna, hiper empatična, hiper željna uspjeha, hiper emocionalna, hiper anksiozna, hiper odgovorna (za ono što jesam i za ono što nisam bila) i hiper ranjiva. Sjećam se još na početku faksa sam bila kod psihologice i rješavala neki test iz kojeg je ona izvukla grafikon mojih stanja, emocija i raspoloženja i taj grafikon izgledao je ko što bi vjerojatno izgledao Pinokijev izvještaj s detektora laži.
I uvijek, ali uvijek mi je taj hiper zadavao najviše boli, najviše poraza i najviše stresa. Taj hiper koštao me poslova, karijera, odnosa, koštao me radosti, smijanja i koštao me hrpe prolivenih suza. Ali najviše me koštao mog duševnog mira. I to je jedino što se promjenilo.
I dalje je tako. Košta me svega, ali više ne plaćam svojim mirom. Ne uvijek, nekad je to valuta, ali puno puno rijeđe nego ranije.
Anksiozna, a sretna – kako se nositi s neprihvatljivim dijelovima sebe
Anksioznost, prekomjerno razmišljanje, osjećaj koji dolazi od nikuda, a onda biva višestruko uvećan negativnim i katastrofičnim mislima zbog kojih imaš osjećaj – da se SVE raspada, da NIŠTA nije kako treba, da je tvoj CIJELI život potpuni promašaj. Puno žena znam koje se bore s tim, a ne znaju kako. I sama sam jedna od njih. Samo, ja jesam često anksiozna, ali se NE BORIM s tim, već sam naučila kako biti anksiozna, a biti sretna.