Želim ti slobodu, hrabrost i jajnike (muda)!

Nedavno se u mom životu opet zavrtio krug u kojem su se podigle neke ustaljene čestice prašine i koje se, već znam, ciklički dižu svakih nekoliko mjeseci ili godina. Riječ je o česticama koje prljaju jedan odnos koji mi je užasno važan i od kojeg zapravo ne želim odustati. (da, to je što misliš :))

No sad ne želim pisati o tom sukobu jer iskreno je to tako teška i bolna tema za mene da ću o njoj konkretno pisati tek kada dođe do razrješnjenja, ma kakvo to razrješnje bilo. Ono što me sad zanima jest kako odnosi i sukobi, nesuglasice i izazovi u njima bude u nama naše otpore, uvjerenja i težine. I kako na taj način zapravo dobivamo crash course (betzi tečaj) osobnog razvoja.

 

Kad dođe do te zapetljancije, u meni se naprosto kao ogromni tsunami podignu moji strahovi i uvjerenja koja me u životu sputavaju. Bilo da je tematika vezana uz novac i materijalno ili uz neki drugi aspekt, najčešće mi se događa da se podigne moja stara mantra – NAJJAčA SAM!
Ma da na prvu zvuči ohrabrujuće i moćno, to je jedan aspekt osobnosti koji njegujem unatoč svim svojim “trudovima” da se opustim i prepustim.

 

Iako očajno želim biti podržana, opuštena i predati se ženskoj energiji kao što joj se predajem u plesu, uvijek se upetljam u tu istu mantru  – mogu sve sama i nekome, a zapravo sebi, dokazujem da sam ispravna, sposobna i vrijedna. U tome nema ništa loše kad je ta vrijednost nadogradnja vrijednosti koju već kao osjećaj nosimo u sebi samim svojim postojanjem, ali kad je u pitanju jedina vrijednost – ona koju uvijek iznova same sebi moramo dokazati, onda je to preduvjet za raspad sistema.

I raspadi sistema itekako su potrebni. Mi često mislimo da se možemo uvjeriti da su stvari nama dobre takve kakve jesu. Čak i zahvalnost kao neki ritual koji prakticiramo i nešto što nam godi u životu, okrećemo u smjeru zadovoljavanja slike koja je nešto ljepša nego ju osjećamo iznutra, misleći da ćemo tako postići mir i sreću i zadovoljstvo koje se često brkaju sa životom bez problema.

 

Život bez izazova, problema, kontrasta, kako god to poželjeli nazvati, naprosto ne postoji kao takav. Kao konstrukcija nije moguć. Jer kad i sve bilo glatko i po loju, kad bi se svi ponašali kako mi mislimo da trebaju i kad bi nam najbliskiji odnosi svi bili med i mlijeko, kako bismo rasli? TO bi podrazumijevalo da smo s 30 i kusur, 40 ili 50 godina još uvijek čisto platno neokaljano odgojem i društvom kakvo smo bili u trenutku rođenja. A to je naprosto i sigurno i apsolutno – nemoguće!

Dakle, život jest pun izazova, ima tu i boli i patnje i nervoze. Ima tu i odnosa koji štekaju i odnosa koji su predivni. Ima i živciranja, pikanja, potresa i pandemija. I, ono što je zanimljivo, što smo odlučnije na putu za duhovni razvoj, kao da se više izazova pojavljuje. I onak, nekad misliš, što je meni ovo trebalo? Što nisam ko Kata ili Jalgica negdje tamo živim na selu, ustanem da narhanim kokoši, preorem polje, prošećem ovce, skuham, operem, rintam i navečer sam padnem u nesvjest. Što nisam od onih koji imaju blagi propuh u glavi i ne promišljaju o smislu života nego samo o tome što će pojest i popit do kraja dana?! E pa nisi. Žao mi je. I drago.

Ako si krenula tim težim ali ljepšim putem, onda ti želim slobodu. Jer najgore od svega je da pršutiš svoju istinu kako bi očuvala status quo. Da se vratimo na moj odnos. Koji je sad van tog mirnog statusa quo. I ja sad želim sve da prestane i da se ne moram suočavati nego lipo po starom pa dokle ide. Ali ne ide to samnom. Ili kako osjećam ili nikako. Ne ide kako bi trebalo. Ne ide kod mene tišinom.

 

Uglavnom, kad se javi ta ili slična situacija, u meni se sve podigne o čemu sam pisala na početku. I onda suočavanje s tom osobom znači suočavanje s vlastitim strahom, egom, otporima i težinom nerješenih issuesa koje nosim u sebi. Onda slijede razgovori. Prvo uopće da složim svoje misli, a onda da ih izgovorim, pa saslušam tuđe misli  na istu temu. I onda nije jedan razgovor dovoljan. Nego brate, sestro, to traje i traje. Neugoda ne prestaje. Ko da si čeprkaš po otvorenoj rani samo kopkaš i kopkaš i kopkaš, a ono krv sve dok ne dođeš kroz meso do kostiju.

I sad nije bitan trenutno taj konkretan odnos i ta konkretna osoba. Osobe i odnosi su tu u ovom životu isto kako bi napredovali. Neki nam čačkaju rane, neki ih vidaju, a neki čine oboje, po potrebi ili položaju planeta u nekom trenutku.

I sad, želim zapravo samo reći da je najgora stvar koju možeš napraviti šutnja i gutanje. Gutanje riječi koje ti stoje kao knedla u grlu. Ili ih pak izgovoriš i tu staneš jer neugoda istjerivanja đavla do kraja naprosto je preteška, prevelika, preglomazna, kako su teška i glomazna tvoja očekivanja od života. Jer to što gutaš nije samo bijeg od istine i neugode koju nekad moramo proći da bi došli do ugode, to je i to očekivanje od života. Očekivanje da uvijek bude lijep, miran, ugodan i lagan. Ma moooože, ali gdje je onda rast?

 

I sad, želim ti…. zapravo ti želim slobodu! Ne od očekivanja jer mislim da je nemoguće potpuno i totalno ne očekivati. Želim ti slobodu od bježanja. Želim ti slobodu da kažeš što misliš na najljepši i najiskreniji način. Da živiš kako ti želiš. Da budeš u svojim ulogama ono tko jesi. Da budeš iskrena. Prema sebi i drugima. Da guraš svoje knedle van. Da vrištiš kad treba. Da plešeš, osjećaš i dišeš!!!!

Želim ti slobodu koja će na površinu pogurati hrabrost jer tako ćeš imati snage da izguraš najteže razgovore do kraja, da ne pobjegneš od neugodnosti života i gledaš u oči neizdržu.