emocije Tag

Nedugo sam čitala na jednoj grupi senzibilaca kako se neki više straše izlaska iz karantene i povratka na staro, nego što im je loše u samoj karanteni. I odmah pomislila – potpisujem. Daleko od toga da mi odgovara neizvjesnost bez posla i ikakvog znanja i saznanja o tome kad ću ponovno moći ostvarivati svoje pravo na rad u pravom smislu te riječi. Nije stvar u tome. Stvar je u tome da, kad sam se umirila i primirila, shvatila sam da ja zapravo ne želim povratak na staro.

Ne sviđa mi se ništa previše u vezi ove pandemije, krize, donesenih mjera i popuštanja mjera. Trese mi se tlo pod nogama, sve što sam mislila da je sigurno više nije. Bolje mi je bilo na početku, priznajem, kad su nas samo sve zatvorili u kuće, pa sam to vidjela kao dobru priliku da odmorim dušu i tijelo. No, sad kad se sve raspliće, gledam u novi svijet, i ne želim ga vidjeti, a kamoli živjeti. No u svemu tome, definitivno je najviše profitiralo moje dijete.

Nekad dođe jedan od onih dana u kojima se ne osjećaš najbolje. Meni se nekad desi prvi dan nakon vikenda. Čak i bez obzira na to što je ponedjeljak dan u kojem ponovno počinjem tjedan, tjedan u kojem uglavnom radim ono što volim i želim i predajem se svojoj svrsi, nekad bude jedan od onih ponedjeljaka kad se ne osjećam najbolje. Osjećam da ono što radim nema smisla, da sam preumorna od borbe na sto frontova i da općenito, puno stvari oko mene nije onako kako bi ja htjela, trebala, morala. Zamisli nabrijani PMS samo što to nije to.

Otkad znam za sebe bila sam hiper. Hiper aktivna, hiper empatična, hiper željna uspjeha, hiper emocionalna, hiper anksiozna, hiper odgovorna (za ono što jesam i za ono što nisam bila) i hiper ranjiva. Sjećam se još na početku faksa sam bila kod psihologice i rješavala neki test iz kojeg je ona izvukla grafikon mojih stanja, emocija i raspoloženja i taj grafikon izgledao je ko što bi vjerojatno izgledao Pinokijev izvještaj s detektora laži.

I uvijek, ali uvijek mi je taj hiper zadavao najviše boli, najviše poraza i najviše stresa. Taj hiper koštao me poslova, karijera, odnosa, koštao me radosti, smijanja i koštao me hrpe prolivenih suza. Ali najviše me koštao mog duševnog mira. I to je jedino što se promjenilo.

I dalje je tako. Košta me svega, ali više ne plaćam svojim mirom. Ne uvijek, nekad je to valuta, ali puno puno rijeđe nego ranije.

Anksioznost, prekomjerno razmišljanje, osjećaj koji dolazi od nikuda, a onda biva višestruko uvećan negativnim i katastrofičnim mislima zbog kojih imaš osjećaj – da se SVE raspada, da NIŠTA nije kako treba, da je tvoj CIJELI život potpuni promašaj. Puno žena znam koje se bore s tim, a ne znaju kako. I sama sam jedna od njih. Samo, ja jesam često anksiozna, ali se NE BORIM s tim, već sam naučila kako biti anksiozna, a biti sretna.

"Ako u svoj život želite uvesti spontanost, zaboravite na naputke, savjete i pravila. Ne morate slušati svoj um, jer je on prepun uvjetovanih misli. Ne morate slušati ni svoje srce, jer je vjerojatno i ono prepuno uvjetovanih osjećaja. Umjesto njih, bolje vam je da slušate svoje tijelo. Tajna spontanosti skriva se u tijelu. Istražujte tijelo. Dozvolite mu da vas vodi." (A.P.Kezele, Uklanjanje faktora karme) Body and Emotions radionica način je kojim se žena spaja s različitim dimenzijama sebe i svojih emocija. Slobodnim pokretom uz vodstvo instruktorice i točno određenom glazbom, tijelom i emocijama prolazimo kroz 12 Emocionalnih ikona. Emocionalne ikone su svojevrsni arehetipovi koji čine ženinu osobnost i duh, a od kojih su nam neki dominantniji, a neki čak i potisnuti u svakodnevnom životu.

Nemam vremena, kronično nemam vremena, ali kad me uhvati osjećaj da moram izbaciti riječi iz sebe, inspiracija da nešto kažem ili želja da se izrazim, onda sve puštam i sjedam za laptop jer znam da je inspiracija neuhvatljiva i da ono što ne izrazim odmah u trenutku, nestane iz mene već u slijedećem ili više nije tako moćno kao što je bilo kad se pojavilo.