imati, biti, plesati…

Mnoge žene s kojima sam ja radila osjećaju teret svojih uloga, bez obzira na godine. I taj je teret vidljiv u svakom pokretu tijela, zbog toga se, vjerujem, i kaže da pokret nikada ne laže. Nastavi čitati

Je li doista svaka žena „Boginja“?

Već nekoliko dana, ma bit ću iskrena, tjedana kontempliram i meditiram nad praznim wordovim dokumentom, pokušavajući otkriti što bi slijedeće htjelo biti napisano. Budući da je moje pismo bebi odnosno, sad već znamo, Viti, bilo tako dobro prihvaćeno, pokušavala sam napisati još jednu odu svojoj trudnoći i sreći koja je prati no, nije išlo.

Zadnjih sam nekoliko tjedana bila previše u poslu, a premalo u svom zadovoljstvu, a tome nije pomoglo niti to što mi trbuščić raste i već lagano smeta. No tako ne govori jedna trudnica. Ili?

Koliko god možda zvučalo čudno, i iako je trudnoća prirodna i prekrasna stvar, većina žena (ja uključena), svoje tijelo u trudnoći ne osjeća svojim. Ako izostavimo na trenutak ljepotu i posebnost činjenice da se u vama stvara novi život, onda samo ostaje osjećaj da ste nekoliko ili više kilograma teži, a na svaku drugu aktivnost koja vam je nekoć bila normalna, okolina viče: neeee, nemoj, ja ću! Ne, ne smiješ to! Polako, trudna si! Mislim da se takav način života svim, a osobito izrazito aktivnim ženama, neće nimalo svidjeti. I umjesto blaženo, one se osjećaju – sputano.

Pridodajte tome i onaj osjećaj krivice koji se nalazi u svima nama potpomognut komentarima svake „žene, majke kraljice“ u vašoj okolini i dobili ste genijalan miks emocija koje vode ka tome da više trudnica nije doma ni u svojoj glavi, ni u svom tijelu. Kad je žena majka, ili će to tek postati, prestaje li ona tada biti žena i ostaje li samo u toj jednoj ulozi koja joj je namijenjena sada, pa do zauvijek?

Moj odgovor na to pronađen je u dvorani, u polumraku, na podu pored strunjače. Prvi put nakon nekoliko mjeseci trudnoće, sama sa sobom i muzikom i glasom jedne od instruktorica koji me navodio da se konstantno iz glave vraćam u svoje tijelo, da osjetim otkucaje svog srca, da se prepustim pokretu i zadovoljstvu svog seksipila, ja sam si dozvolila biti samo ja. Seksi, nesputana, slobodna, povezana sa sobom, svijetom, svemirom i samim time povezanija s bebom, ali opet ja. Samo ja.

Dozvolila sam si suze koje su sa sobom nosile svu zbunjenost, svu težinu i svu odvojenost od sebe koju sam u zadnje vrijeme osjećala. Dozvolila sam si otvorena prsa kroz koje je kucalo iskreno srce, sretno i zadovoljno, a opet tužno i preplašeno. Dozvolila sam si puštanje kontrole, odmicanje od straha od majčinstva i istovremeno primicanje k njemu priznanjem da se bojim. Dozvolila sam si energiju svoje zdjelice dok sam bokovima klizila prostorom u velikom seksi krugu. I tada sam shvatila. Moje je tijelo nezgrapno i veliko. Iako svi vrište da sam slatka ja sam se u njemu izgubila. I tada sam prvi put shvatila da ga opet vraćam. Da opet osjećam sebe kao boginju. Seksi, vatrenu i slobodnu, pa makar samo u tom mraku, na tom podu, u ta četiri zida. Nije bitno. Jer kad pronađeš taj osjećaj onda ga nikad više ne možeš izgubiti, uvijek mu se vraćaš, kao dobroj knjizi u kojoj jednako guštaš čak i kada znaš kako će završiti.

tedxVjerujem da u svakoj ženi postoji ta „samo ja“. I nju zovem Boginjom. Ne zato što smatram da smo mi iznad bilo koga, niti mislim da trebamo biti, već zato što svaka žena u sebi nosi tu božansku bit koja joj omogućuje da bude zadovoljna sobom i sretna „doma“ u svom tijelu. U svijetu koji nas tjera da budimo samo svoju mušku energiju, važno je dozvoliti sebi da se probudi i ona druga, ženska strana, ma koliko je duboko zakopale, to je naša prava i prva priroda.

A kako to učiniti? Najjači način za to zapravo sam pronašla spremajući se, ranije ove godine, za svoj prvi i jedini Tedx govor čija je polazišna točka bio naslov – „Ples oko šipke kao duhovni pokret“. Da, imala sam naslov u koji sam čvrsto vjerovala i od toga sam zapravo krenula. Promatrajući sebe, ali i žene u dvorani, čitajući knjige i surfajući bespućima, pronašla sam i odgovor na svoje pitanje – zašto baš ovaj ples i zašto baš duhovni pokret, kad to već u svim glavama, sigurna sam, izaziva nego tiho ili glasnije negodovanje.

I pronašla sam odgovore. U tom polumraku, na tom podu, uz muziku koju osjećaš čitavim bićem i fokusom na disanje i pokret, postaješ svjesna svake svoje mane, ali istovremeno ti to ne smeta. Iako je teško objasniti riječima, kad plesom uspiješ potpuno skinuti okove ega, ostaju ti samo emocije. One koje osjećaš sada i ovdje ili one koje si nekad davno zakopala, pokušavajući ostati u svojoj muškoj energiji. Te emocije ja ne zovem pozitivnim ili negativnim i ne dajem im nikakav prizvuk jer ga nemaju. One su samo tu da nas upozore, razbude ili da ih izrazimo. Sposobnost da izrazimo te emocije, sposobnost da ih doista osjetimo, sposobnost da ih zavolimo i hrabrost da im dozvolimo da nas potpuno obuzmu, zove se ranjivost.

Ranjivost je nešto što sam prije doživljavala negativno. Da, uvijek sam je osjećala jer takva sam uvijek bila, no bila je popraćenja pokušajima potiskivanja i poricanja i pokušajima da sam sebe uvjerim da sam jaka ako se ne ljutim, ako ne plačem, ako stisnem zube. Taj trenutak, samo jedan od onih u kojima sam se spremala za govor, bio je prijeloman za mene. Tada sam prvi put shvatila da je moja ranjivost moja najveća prednost. Ona mi je omogućila da se osjećam tužno, sretno, ljuto, radosno, veselo, nezadovoljno i uvijek – dovoljno hrabro da si to priznam. Pa makar u polumraku, na podu, uz muziku, dok plešem.

Upravo zato čvrsto tvrdim da u svakoj ženi postoji boginja. A ranjivost je put do nje. Uživajte ju.

  • Ovaj blog post je moja kolumna objavljena na portalu Naturala.hr 

Trebala bi moći imati sve.

Svi koji me poznaju znaju da često plačem. Plačem kad sam tužna, plačem kad sam ljuta, plačem kad me dirne nečija priča, plačem na filmove, a otkad sam trudna, plačem i na reklame. Do sada me na taj ganuti plač uvijek potaknula neka izlizana holivudska ljubavna priča za koju sam zapravo već unaprijed znala kako će završiti. No ovaj put, na plač me potaknuo Robert De Niro u ulozi Bena Whitakera, u filmu Pripravnik. Ne moram reći da me bilo jako sram i unatoč povećem trbuhu, utonula sam duboko u fotelju, brišući suze neprimjetnim pokretima ruke.

Nitko to ne zna bolje od Tebe.
Ne bih htjela nikome pokvariti film s detaljnim opisom radnje i zapleta koji su se događali, ali dovoljno je reći da je mlada poduzetnica bila „pod prijetnjom“ toga da CEO preuzme njenu kompaniju koju je sama stvorila, kako bi investitori bili zadovoljni i kako bi spasila svoju obitelj. Na stranu to što su u pitanju milijuni kakve teško da ću  ja osobno uspjeti namaknuti svojim biznisom (ali, doduše, tko zna), no kad sam ju vidjela kako pokušava prožvakati da će netko drugi imati posljednju riječ kad je u pitanju njen posao, koji je stvarala sama, suze su tekle bez mogućnosti zaustavljanja.

Zamislila sam si tu situaciju i srce mi je pucalo na pola, a empatija dosegla neslućene razmjere. U glavi sam vrtila filmove, kako bih se ja osjećala kad bi meni netko uzeo mogućnost odlučivanja iz ruku i vrtila sam sve one situacije kad sam pomislila – Ajme kako bi dobro bilo da mi netko makne odgovornost iz ruku. A ne, ne. Moj san, moj posao, moja beba… Moja vizija!

Daleko od toga da se slažem da treba delegirati i da treba imati povjerenja u ljude s kojima radiš i omogućiti da posao funkcionira čak i u tvojoj odsutnosti, ali ipak, ono što ti vidiš i osjećaš, ne može ni najveći poslovni stručnjak na svijetu. Ti osjećaš dušu svog posla.

Budi ponosna na uspješne žene.

IMG_3613Rečenica koja kaže da je žena ženi vuk, ne može biti toliko izlizana koliko je često istinita. Ako je žena uspješna poduzetnica ili „karijeristica“ (čak je i to pogrdna riječ, nije li?), optužuje ju se da zanemaruje svoju obitelj. Ako je žena posvećena svojoj obitelji i užuiva u tome, ostvarujući se na taj oi brojne druge načine iako službeo ne radi, onda joj se predbacuje nekakav antifeminizam. Uglavnom to čine – druge žene. Ženska zavist i osuđivanje može ubosti snažnije i jače od bilo kakve muške uvrede ili podcjenjivanja.
Poduzetnica u filmu proživljava upravo to – osuđivanje drugih mama jer nije ista kao one. Ne stiže uvijek po svoju kćer već to odrađuje tata, ne kuha, ne pere i nema je često kod kuće. To osuđivanje i zamjeranje koje sam tako prepoznala, pravi je trenutak za izjavu Bena Whitakera (Robert De Niro) koja me natjerala u novi nalet plača.
Sjeo je pored dotičnoh „osuđivačica“ i pitao ih nisu li ponosne na ženu koja umjesto njih ruši staklene stropove dokazujući ono što već davno ne bi trebalo dokazivati – sposobnost žena da budu uspješne u poslu a ne odriču se obitelji.

Kad se samo sjetim koliko sam puta bila predmetom osuđivanja drugih žena, a koliko me to tek čeka jer ću i dalje uz svoju bebu, nastojati živjeti svoj san i ostvarivati se na poslovnom planu. U trudnoći možda više no ikad, doznala sam koliko se žene (nažalost su to češće žene nego muškarci) vole petljati u tuđe živote s bezbrojnim dobronamjernim savjetima u koje su blještavo upakirane osuda i stav „ja znam bolje nego ti“.

Nikad se nisam osjećala dijelom takvih ženskih ekipa, smatrajući da je to što sam autsajderica zapravo moja krivica, nisam dovoljno žensko da pričam o ženskim stvarima. Volim kuhati, ali nikad mi nije bilo zanimljivo satima raspredati o receptima i volim svoj dom, ali njegovo je uređenje, vođen je i briga o njemu nešto što radim s guštom i sporedno, kao usput, paralelno žonglirajući svojoim bogatim poslovnim i društvenim životom, treninzima, hobijima i druženjem s mužem. I ne, ne osuđujem drukčije od sebe. Ni ne spominjem ih. Sve dok me puštaju na miru.
Kako bi bilo da mi žene, a sada govorim generalizirajući, malo jedna drugoj postanemo prijateljice i podržimo one koje čine ono što mi ne možemo, ne želimo ili ne trebamo, a itekako je korisno? Kako bi bilo da učimo jedna od druge bez pametovanja s jedne i osuđivanja s druge strane? I da parafraziram Lennona: „Imagine all the women…“

Trebala bi moći im970201_281083968697181_1020764863_nati sve.
Taman kad su mi se suze u očima mrvicu osušile, holivudski blokbaster ubio me s novom rečenicom starog pripravnika,
tako jednostavnom, a opet tako kompleksnom – trebala bi moći imati sve.

Muški poslovni uspjesi nekako uvijek idu ruku pod ruku s brojnom obitelji i djecom. Je li to uvijek slučaj sa ženama? Ne
baš. Kod nas je često – ili ili. I mi se moramo s time nositi. Kao da je jedini izbor ili ćeš biti dobra majka i supruga, ili ćeš biti poslovna žena. Ako se odlučiš biti oboje, nešto će patiti. Ili tvoj posao ili tvoja obitelj. Ili još jedan ili – ili ćeš patiti ti.
I zato danas žene pod teretom novog feminizma koji nas dobro uči u teoriji, a mi ga loše primjenujemo u praksi često na sebe preuzimaju sve u poslu i u obitelji, ostavljajući malo mjesta zadovoljstvu jednim i drugim i prepuštajući se iscrpljenosti i umoru.

Muškarac koji se odluči sudjelovati u kućanskim poslovima malo više nego je uobičajeno, jednako kao žena ili čak više od nje, u našim će krugovima brzo ispasti papak. No je li to doista tako? Možemo li mi žene, koje imamo toliko potencijala da mijenjamo svijet, a tek smo ga počele ostvarivati, preživjeti u ljubavi s papcima? I kada će se maknuti stigma s muškaraca koji su s nama preuzeli svoj dio odgovornosti u funkcioniranju obitelji i doma općenito. Može li se odgovornost podijeliti na dva dijela? I mogu li tada svi – imati sve?

I Lennon mi opet zvoni u glavi: You may say, I’m a dreamer…