imati, biti, plesati…

Mnoge žene s kojima sam ja radila osjećaju teret svojih uloga, bez obzira na godine. I taj je teret vidljiv u svakom pokretu tijela, zbog toga se, vjerujem, i kaže da pokret nikada ne laže. Nastavi čitati

Je li doista svaka žena „Boginja“?

Već nekoliko dana, ma bit ću iskrena, tjedana kontempliram i meditiram nad praznim wordovim dokumentom, pokušavajući otkriti što bi slijedeće htjelo biti napisano. Budući da je moje pismo bebi odnosno, sad već znamo, Viti, bilo tako dobro prihvaćeno, pokušavala sam napisati još jednu odu svojoj trudnoći i sreći koja je prati no, nije išlo.

Zadnjih sam nekoliko tjedana bila previše u poslu, a premalo u svom zadovoljstvu, a tome nije pomoglo niti to što mi trbuščić raste i već lagano smeta. No tako ne govori jedna trudnica. Ili?

Koliko god možda zvučalo čudno, i iako je trudnoća prirodna i prekrasna stvar, većina žena (ja uključena), svoje tijelo u trudnoći ne osjeća svojim. Ako izostavimo na trenutak ljepotu i posebnost činjenice da se u vama stvara novi život, onda samo ostaje osjećaj da ste nekoliko ili više kilograma teži, a na svaku drugu aktivnost koja vam je nekoć bila normalna, okolina viče: neeee, nemoj, ja ću! Ne, ne smiješ to! Polako, trudna si! Mislim da se takav način života svim, a osobito izrazito aktivnim ženama, neće nimalo svidjeti. I umjesto blaženo, one se osjećaju – sputano.

Pridodajte tome i onaj osjećaj krivice koji se nalazi u svima nama potpomognut komentarima svake „žene, majke kraljice“ u vašoj okolini i dobili ste genijalan miks emocija koje vode ka tome da više trudnica nije doma ni u svojoj glavi, ni u svom tijelu. Kad je žena majka, ili će to tek postati, prestaje li ona tada biti žena i ostaje li samo u toj jednoj ulozi koja joj je namijenjena sada, pa do zauvijek?

Moj odgovor na to pronađen je u dvorani, u polumraku, na podu pored strunjače. Prvi put nakon nekoliko mjeseci trudnoće, sama sa sobom i muzikom i glasom jedne od instruktorica koji me navodio da se konstantno iz glave vraćam u svoje tijelo, da osjetim otkucaje svog srca, da se prepustim pokretu i zadovoljstvu svog seksipila, ja sam si dozvolila biti samo ja. Seksi, nesputana, slobodna, povezana sa sobom, svijetom, svemirom i samim time povezanija s bebom, ali opet ja. Samo ja.

Dozvolila sam si suze koje su sa sobom nosile svu zbunjenost, svu težinu i svu odvojenost od sebe koju sam u zadnje vrijeme osjećala. Dozvolila sam si otvorena prsa kroz koje je kucalo iskreno srce, sretno i zadovoljno, a opet tužno i preplašeno. Dozvolila sam si puštanje kontrole, odmicanje od straha od majčinstva i istovremeno primicanje k njemu priznanjem da se bojim. Dozvolila sam si energiju svoje zdjelice dok sam bokovima klizila prostorom u velikom seksi krugu. I tada sam shvatila. Moje je tijelo nezgrapno i veliko. Iako svi vrište da sam slatka ja sam se u njemu izgubila. I tada sam prvi put shvatila da ga opet vraćam. Da opet osjećam sebe kao boginju. Seksi, vatrenu i slobodnu, pa makar samo u tom mraku, na tom podu, u ta četiri zida. Nije bitno. Jer kad pronađeš taj osjećaj onda ga nikad više ne možeš izgubiti, uvijek mu se vraćaš, kao dobroj knjizi u kojoj jednako guštaš čak i kada znaš kako će završiti.

tedxVjerujem da u svakoj ženi postoji ta „samo ja“. I nju zovem Boginjom. Ne zato što smatram da smo mi iznad bilo koga, niti mislim da trebamo biti, već zato što svaka žena u sebi nosi tu božansku bit koja joj omogućuje da bude zadovoljna sobom i sretna „doma“ u svom tijelu. U svijetu koji nas tjera da budimo samo svoju mušku energiju, važno je dozvoliti sebi da se probudi i ona druga, ženska strana, ma koliko je duboko zakopale, to je naša prava i prva priroda.

A kako to učiniti? Najjači način za to zapravo sam pronašla spremajući se, ranije ove godine, za svoj prvi i jedini Tedx govor čija je polazišna točka bio naslov – „Ples oko šipke kao duhovni pokret“. Da, imala sam naslov u koji sam čvrsto vjerovala i od toga sam zapravo krenula. Promatrajući sebe, ali i žene u dvorani, čitajući knjige i surfajući bespućima, pronašla sam i odgovor na svoje pitanje – zašto baš ovaj ples i zašto baš duhovni pokret, kad to već u svim glavama, sigurna sam, izaziva nego tiho ili glasnije negodovanje.

I pronašla sam odgovore. U tom polumraku, na tom podu, uz muziku koju osjećaš čitavim bićem i fokusom na disanje i pokret, postaješ svjesna svake svoje mane, ali istovremeno ti to ne smeta. Iako je teško objasniti riječima, kad plesom uspiješ potpuno skinuti okove ega, ostaju ti samo emocije. One koje osjećaš sada i ovdje ili one koje si nekad davno zakopala, pokušavajući ostati u svojoj muškoj energiji. Te emocije ja ne zovem pozitivnim ili negativnim i ne dajem im nikakav prizvuk jer ga nemaju. One su samo tu da nas upozore, razbude ili da ih izrazimo. Sposobnost da izrazimo te emocije, sposobnost da ih doista osjetimo, sposobnost da ih zavolimo i hrabrost da im dozvolimo da nas potpuno obuzmu, zove se ranjivost.

Ranjivost je nešto što sam prije doživljavala negativno. Da, uvijek sam je osjećala jer takva sam uvijek bila, no bila je popraćenja pokušajima potiskivanja i poricanja i pokušajima da sam sebe uvjerim da sam jaka ako se ne ljutim, ako ne plačem, ako stisnem zube. Taj trenutak, samo jedan od onih u kojima sam se spremala za govor, bio je prijeloman za mene. Tada sam prvi put shvatila da je moja ranjivost moja najveća prednost. Ona mi je omogućila da se osjećam tužno, sretno, ljuto, radosno, veselo, nezadovoljno i uvijek – dovoljno hrabro da si to priznam. Pa makar u polumraku, na podu, uz muziku, dok plešem.

Upravo zato čvrsto tvrdim da u svakoj ženi postoji boginja. A ranjivost je put do nje. Uživajte ju.

  • Ovaj blog post je moja kolumna objavljena na portalu Naturala.hr 

Trebala bi moći imati sve.

Svi koji me poznaju znaju da često plačem. Plačem kad sam tužna, plačem kad sam ljuta, plačem kad me dirne nečija priča, plačem na filmove, a otkad sam trudna, plačem i na reklame. Do sada me na taj ganuti plač uvijek potaknula neka izlizana holivudska ljubavna priča za koju sam zapravo već unaprijed znala kako će završiti. No ovaj put, na plač me potaknuo Robert De Niro u ulozi Bena Whitakera, u filmu Pripravnik. Ne moram reći da me bilo jako sram i unatoč povećem trbuhu, utonula sam duboko u fotelju, brišući suze neprimjetnim pokretima ruke.

Nitko to ne zna bolje od Tebe.
Ne bih htjela nikome pokvariti film s detaljnim opisom radnje i zapleta koji su se događali, ali dovoljno je reći da je mlada poduzetnica bila „pod prijetnjom“ toga da CEO preuzme njenu kompaniju koju je sama stvorila, kako bi investitori bili zadovoljni i kako bi spasila svoju obitelj. Na stranu to što su u pitanju milijuni kakve teško da ću  ja osobno uspjeti namaknuti svojim biznisom (ali, doduše, tko zna), no kad sam ju vidjela kako pokušava prožvakati da će netko drugi imati posljednju riječ kad je u pitanju njen posao, koji je stvarala sama, suze su tekle bez mogućnosti zaustavljanja.

Zamislila sam si tu situaciju i srce mi je pucalo na pola, a empatija dosegla neslućene razmjere. U glavi sam vrtila filmove, kako bih se ja osjećala kad bi meni netko uzeo mogućnost odlučivanja iz ruku i vrtila sam sve one situacije kad sam pomislila – Ajme kako bi dobro bilo da mi netko makne odgovornost iz ruku. A ne, ne. Moj san, moj posao, moja beba… Moja vizija!

Daleko od toga da se slažem da treba delegirati i da treba imati povjerenja u ljude s kojima radiš i omogućiti da posao funkcionira čak i u tvojoj odsutnosti, ali ipak, ono što ti vidiš i osjećaš, ne može ni najveći poslovni stručnjak na svijetu. Ti osjećaš dušu svog posla.

Budi ponosna na uspješne žene.

IMG_3613Rečenica koja kaže da je žena ženi vuk, ne može biti toliko izlizana koliko je često istinita. Ako je žena uspješna poduzetnica ili „karijeristica“ (čak je i to pogrdna riječ, nije li?), optužuje ju se da zanemaruje svoju obitelj. Ako je žena posvećena svojoj obitelji i užuiva u tome, ostvarujući se na taj oi brojne druge načine iako službeo ne radi, onda joj se predbacuje nekakav antifeminizam. Uglavnom to čine – druge žene. Ženska zavist i osuđivanje može ubosti snažnije i jače od bilo kakve muške uvrede ili podcjenjivanja.
Poduzetnica u filmu proživljava upravo to – osuđivanje drugih mama jer nije ista kao one. Ne stiže uvijek po svoju kćer već to odrađuje tata, ne kuha, ne pere i nema je često kod kuće. To osuđivanje i zamjeranje koje sam tako prepoznala, pravi je trenutak za izjavu Bena Whitakera (Robert De Niro) koja me natjerala u novi nalet plača.
Sjeo je pored dotičnoh „osuđivačica“ i pitao ih nisu li ponosne na ženu koja umjesto njih ruši staklene stropove dokazujući ono što već davno ne bi trebalo dokazivati – sposobnost žena da budu uspješne u poslu a ne odriču se obitelji.

Kad se samo sjetim koliko sam puta bila predmetom osuđivanja drugih žena, a koliko me to tek čeka jer ću i dalje uz svoju bebu, nastojati živjeti svoj san i ostvarivati se na poslovnom planu. U trudnoći možda više no ikad, doznala sam koliko se žene (nažalost su to češće žene nego muškarci) vole petljati u tuđe živote s bezbrojnim dobronamjernim savjetima u koje su blještavo upakirane osuda i stav „ja znam bolje nego ti“.

Nikad se nisam osjećala dijelom takvih ženskih ekipa, smatrajući da je to što sam autsajderica zapravo moja krivica, nisam dovoljno žensko da pričam o ženskim stvarima. Volim kuhati, ali nikad mi nije bilo zanimljivo satima raspredati o receptima i volim svoj dom, ali njegovo je uređenje, vođen je i briga o njemu nešto što radim s guštom i sporedno, kao usput, paralelno žonglirajući svojoim bogatim poslovnim i društvenim životom, treninzima, hobijima i druženjem s mužem. I ne, ne osuđujem drukčije od sebe. Ni ne spominjem ih. Sve dok me puštaju na miru.
Kako bi bilo da mi žene, a sada govorim generalizirajući, malo jedna drugoj postanemo prijateljice i podržimo one koje čine ono što mi ne možemo, ne želimo ili ne trebamo, a itekako je korisno? Kako bi bilo da učimo jedna od druge bez pametovanja s jedne i osuđivanja s druge strane? I da parafraziram Lennona: „Imagine all the women…“

Trebala bi moći im970201_281083968697181_1020764863_nati sve.
Taman kad su mi se suze u očima mrvicu osušile, holivudski blokbaster ubio me s novom rečenicom starog pripravnika,
tako jednostavnom, a opet tako kompleksnom – trebala bi moći imati sve.

Muški poslovni uspjesi nekako uvijek idu ruku pod ruku s brojnom obitelji i djecom. Je li to uvijek slučaj sa ženama? Ne
baš. Kod nas je često – ili ili. I mi se moramo s time nositi. Kao da je jedini izbor ili ćeš biti dobra majka i supruga, ili ćeš biti poslovna žena. Ako se odlučiš biti oboje, nešto će patiti. Ili tvoj posao ili tvoja obitelj. Ili još jedan ili – ili ćeš patiti ti.
I zato danas žene pod teretom novog feminizma koji nas dobro uči u teoriji, a mi ga loše primjenujemo u praksi često na sebe preuzimaju sve u poslu i u obitelji, ostavljajući malo mjesta zadovoljstvu jednim i drugim i prepuštajući se iscrpljenosti i umoru.

Muškarac koji se odluči sudjelovati u kućanskim poslovima malo više nego je uobičajeno, jednako kao žena ili čak više od nje, u našim će krugovima brzo ispasti papak. No je li to doista tako? Možemo li mi žene, koje imamo toliko potencijala da mijenjamo svijet, a tek smo ga počele ostvarivati, preživjeti u ljubavi s papcima? I kada će se maknuti stigma s muškaraca koji su s nama preuzeli svoj dio odgovornosti u funkcioniranju obitelji i doma općenito. Može li se odgovornost podijeliti na dva dijela? I mogu li tada svi – imati sve?

I Lennon mi opet zvoni u glavi: You may say, I’m a dreamer…

Najbolje stvari u životu događaju se kad ih ne planiraš

Kažu da se najbolje stvari u životu događaju kad ih najmanje očekuješ. Ja kažem da su u krivu. Meni su se najbolje stvari u životu dogodile onda kad nisam planirala, jer nisam imala pojma koji je moj slijedeći korak. Upravo to dogodilo se nedavno. Pojavila si se ti Bebo. Najprije kao mala crtica na testu za trudnoću, a onda i kao točkica na ekranu ultrazvuka. A neki dan, Bebo, vidjela sam te kako skakućeš u mom trbuhu, toliko snažno da smo te pola sata hvatali ultrazvukom. Ah, Bebo, a na koga bi i bila mirna?

Kaže doktorica da si sretna, da uživaš, da imaš dovoljno kisika i finu hranu i da te dobro pazim. Ja i tvoj tata. Isuse, kako to čudno zvuči. Mama i tata.

Bila si neočekivana Bebo, ali ne i neželjena. Samo si nas malo prepala. Ok, više mene nego tvog tatu. Ali kad sam te neki dan vidjela, preplavio me osjećaj ljubavi, straha i nekog poštovanja istovremeno. Hvala ti što si odabrala nas. Uz strah, ljubav i poštovanje, tada sam prvi puta osjetila uzbuđenje. Jer ću dobiti prekrasnu priliku da Tebe naučim sve ono što sam spoznala sama i što ću nastaviti spoznavati do kraja svog života.

Otkad smo skupa, ovdje i na ovom svijetu, ljudi su me prilično udavili Bebo. Udavili i prestravili. Vidjet ćeš ti kad rodiš…čini mi se da je to mnogima omiljena rečenica. A istina je Bebo, da mi mogu objasniti koliko će mi teško biti ne spavati, ustajati i do kraja života brinuti hoće li sve s Tobom biti u redu, ali zaboravljaju da mi nitko od njih ne može dočarati koliko ću te voljeti. Istina je Bebo, da mi i to pokušavaju reći, ali kako objasniti što je bezuvjetna ljubav, kako predočiti sebi nešto što nikada nisi doživjela? Nemoguće.

Nitko mi nije mogao predočiti kako ću voljeti tvog tatu. I dok pišem „tvog Tatu“ suze mi dolaze na oči… 🙂  Da, svi su DSC_2019
mi rekli da oni početni leptirići brzo nestanu i da sve mane dođu na vidjelo jasnije kad prođe neko vrijeme. Da, svi su mi rekli da nije lako živjeti s nekime, osobito kad to počneš nakon tridesete, svi su mi pričali o različitim navikama, o manjku slobode, o svađama i prepirkama, o tome da niti seks više neće biti ono što je bio nekad. I bili su u pravu Bebo. Leptirići brzo nestanu i zamijeni ih duboka, strasvena, iskrena ljubav. Od poljupca već sada više ne klecaju koljena, ali osjećaj pripadnosti, topline i povjerenja je snažniji od klecanja tisuću putu, toliko snažan da se tlo predamnom zatrese. Istina je da mane dođu na vidjelo, ali ja Ga volim baš zbog tih mana, o bože kako volim njegove mane – živciraju me i volim ih istovremeno. Nije lako živjeti s NEKIME ali je beskrajno lako živjeti s nekime koga voliš – treba truda, rada na sebi, treba energije ali sve je to lako ulagati u odnos koji dišete zajedno. I svađe. Ah da, svađe. Nažalost Bebo, možda ćeš i to nekada čuti. Tata i ja se svađamo tako da čuje cijeli kvart, ali poslije toga se mirimo i još smo jači, rješavamo svaki problem i grlimo se najiskrenije i dobra vijest je Bebo, što su se dva rogata bola dovoljno u početku, tako da se sada to događa jako rijetko. I seks više nije kao nekad, nije nespretan i stisnut na zadnjem sjedištu auta, nego strastven, bogat i pun iskrene ljubavi.

Ne znam jesi li cura ili dečko, i znam da će mi trebati puno strpljenja, vremena i predanosti da ti dam sve od sebe u odgoju i da budem najbolja moguća mama. Najbolja moguća, ali ne savršena jer, Bebo najdraža, savršeni ljudi ne postoje.
Želim ti da budeš na Tatu. Odgovorna, ozbiljna kad treba, pravi diplomat i tolerantna do boli. Želim ti da budeš beskrajno puna ljubavi, puna razumijevanja, i uporna kao bik. I uredna. Jer ja nisam a on je. I baš bi bilo lijepo imati dvoje urednih u kući. 😉 Želim ti da budeš mudra i pametna s lovom, da budeš odgovorna, a s druge strane toliko „blesava“ da samo jednom rječju, gestom ili pokretom možeš natjerati one koje voliš do suza u smijeh. Želim ti da si se, kao on, spremna mijenjati nabolje, osobito zbog ljubavi, i da voliš svoje roditelje, svoje hobije, svoje prijatelje, kolege, mentore, onako s poštovanjem kako ih voli i On. Ako si dečko, želim ti da budeš galantan i gentleman, kao i Tata i da niti jedna žena pored tebe nikad sama sebi ne natoči piće. Želim ti da naučiš voljeti, strastveno i nježno i tolerirati, ma ne tolerirati voljeti mane ljudi oko sebe jer baš te mane, čine ih posebnim. I Tebe će Bebo tvoje mane činiti posebnom.

2f79a8e26a5d7cb8ad1c3055a00e373bA želim ti, ma bez lažne skromnosti, da budeš i na mene. Želim ti da pokupiš ono najbolje od mene – da budeš hrabra i nesutrašiva kad treba, a nježna i pekmezasta u drugoj situaciji. Želim ti da, poput mene, u svaku, ali baš svaku situaciju u životu ulaziš otvorenog srca, slobodno i željna novih avantura. Želim ti živiš svoju strast i da živiš svoj život ispunjen tisućama ljubavi: ljubavi prema partneru, ljubavi prema prijateljima, ljubavi prema poslu, knjigama, slobodi, putovanjima, moru, pisanju, bilo čemu što ti odabereš i odlučiš voljeti. Bebo, budi na mene kad je u pitanju strast. Da, tako ćeš možda češće osjetiti padove, ali usponi i vrhovi koje ćeš vidjeti i doživjeti ispunit ćete srećom kao ništa drugo na ovom svijetu. Naučit ću te da budeš poput mene – vrckava čitavog života, uvijek napola dijete, poput Petra Pana i da se do kraja života veseliš malim stvarima koje mnogi ni ne primjećuju. Upravo ta osobina mene osvaja kod mene najviše – spremna sam se jednako razveseliti zagrljaju kao i dobitku na lotu. I da, želim ti da praštaš. Brzo i bez puno muke. Možda te to neće štititi od toga da te ljudi povrijede, ali svakako će ti omogućiti da ta bol ne traje dugo i da te ne truje ljutnja…

Neću ti pričati o tome što ti ne želim da „pokupiš“ od nas. To ćeš i sama brzo saznati Bebo. Ali znaj, da je najvažnije da budeš hrabra i činiš stvari na svoj način, čak i onda kad umireš od straha. Ma ja znam da mi neće biti lako. Od samog početka. I znam da ću mijenjati pelene, paziti na tebe, da ćeš plakati, možda nećeš spavati, da ću uvijek brinuti. Prošla sam, ne brini, u mislima već i tvoj prvi razred i prvu ljubav i pubertet i faks i svašta nešto (da, tvoja mama puno brine, to je jedna od oih mana koje se ne spominju :-)) i ljudi su mi dovoljno puta rekli sve to što me čeka.

Ali ja jedva čekam tvoj prvi osmijeh, tvoj prvi uspjeh, pa čak i tvoju prvu patnju. Proputovat ćeš svijet Bebo, to ti ja obećajem, zajedno s nama, a onda i sama, ako ćeš htjeti. I obećajem da ću biti najbolja što mogu za tebe. Najbolja što mogu jer savršeno ne postoji. Ali to već znaš, jel da?
I da, pusti selo neka priča. Ljudi to ne rade zato što su zli, nego zato što misle da tako treba. I znaš što? Nekad su u pravu, a nekad ne. Tvoj je život tvoja stvar, tvoj način, tvoja sloboda da biraš situacije koje želiš ili reakcije na situacije koje su van tvoje moći. A kad biraš ljubav, nikada nećeš pogriješiti. No, prije svih drugih ljubavi, najprije voli sebe. To je najveća lekcija koju te želim naučiti. . .

Biti žena

Prije nekoliko dana bila sam na eventu prekrasnih i zanimljivih žena iz Kluba crvenih cipela. Već dugo nisam bila okružena s toliko snažnih, pametnih i elokventnih osoba (osim naravno u dvorani na treningu) i ostala sam oduševljena. Oduševljena razinom stava tih žena i ljepotom crvenih cipelica svih formi, oblika i visina peta. I da, ja sam obula svoje, koje su čamile u ormaru već neko vrijeme i jedva čekale svoju priliku. Mislim da nije bilo bolje od ove.

Čine li cipele ženu? ili 15 centimetara?
Iako sam se jedva dovezla do eventa i kasnila više od pola sata jer sam se nadobudno odlučila i za vožnju u spomenutim crvene cipeliceplatformicama, osjećala sam se bolje no ikad. Mislim da je ženstvenost i seksipil stvar unutarnjeg osjećaja, što ću i elaborirati, ali ima nešto u tih 12 i 15 cm (mislim na cipele naravno ;- )) što te čini da se osjećaš nekako sexy.

Već dugo planiram posjetiti Klub, ali ovaj put nisam odoljela unatoč obavezama. Najveći razlog dolasku bila je tema, koja me uvijek iznova fascinira – ženstvenost. Malo je riječi ili izraza koje mogu izazvati toliku količinu različitih mišljenja, stavova i pogleda na isti pojam, a ženstvenost je svakako na vrhu liste tih pojmova. Zašto je tako?

Baš kao što je netko jednom davno rekao, ljepota je u očima promatrača, tako je i sa ženstvenošću, ona je u očima onoga/one tko je gleda odnosno u srcu, zdjelici, duši one koja je osjeća. Nekima je to pogled, nekima način kretanja, nekima energija osobe kojom zrači, a nekima čak i bespomoćnost ili gluma iste, odjeća, cipele ili manikirani nokti. Tisuće je objašnjenja jer je i tisuće pogleda na tu osobinu, pridjev ili emociju…

Ženstveni pridjevi
I baš to pitanje je zapravo je li ženstvenost osobina, pridjev ili emocija? Može li se usporediti s ljepotom, debljinom, visinom, dužinom kose? Ili možda s elokventnošću, pameću ili nedostatkom iste, snagom ili sposobnošću? Ili je ženstvenost jednostavno emocija koju nosimo u sebi ili nam nedostaje?
Nedavno sam držala govor na Tedx Maksimiru o plesu oko šipke kao svojoj strasti i kao duhovnom pokretu među ženama, a između ostalog, ispričala sam i jednu priču..

Prije nekoliko godina jednom sam tjedno odlazila posebnoj i provokativnoj psihologici čiji mi tečaj, kako ga je ona zvala, pomaže još uvijek kad sam u dilemama ili se izgubim u strahovima. Imala je jednu super osobinu koju toleriraš samo nekima, dok je drugima zamjeraš – znala me dobro isprovocirati. Kako sam u toku „tečaja“ imala zadatak opisati sebe, između svih mana i prednosti, ona se zadržala na ženstvenosti. Pitala me kako znam da sam ženstvena, u usporedbi s kime sam ženstvena? Kakva sam u usporedbi s njom? Ja sam stala na milisekundu i kao iz topa ispalila. U usporedbi s nikim. Tada još nisam znala, ali sam intuitivno osjećala, da je ženstvenost za mene emocija. I kao što mi nije potrebna druga osoba da bih znala jesam li tužna, sretna, ljuta ili živčana, tako mi ne treba druga osoba kako bih znala jesam li ženstvena. Ja NE ZNAM jesam li ženstvena, ja svoju ŽENSTVENOST osjećam…
Angels_Zadar_4_1417770305

Biti žensko, a muško si
Na Klubu cipelica, između ostalog raspravljalo se i je li ili nije naša ženstvenost ovisna o muškarcu s kojim smo u partnerskom odnosu bilo kojeg oblika ili o muškarcima općenito i tu se isto polemiziralo. Činjenica je da muškarac može naglasiti ili zagušiti ženstvenost, odnosno to može učiniti odnos, a ne muškarac. Ako muškarac prepušta ženi svu brigu o poslu, financijama, kući, pokvarenim uređajima ili pregorjelim žaruljama, kao i kuhanju, peglanju, spremanju i odgoju, čvrsto sam sigurna da će se ženstvenost te žene u odnosu polagano umanjiti. Ne umrijeti, ali ako je žena u odnosu i muško i žensko i ako mora koristiti što više svoje muške energije, ona polagano smanjuje žensku kako bi opstala i zajednica i ona sama. Time se prirodno smanjuje polaritet muško ženske energije u odnosu, ali ne smanjuje se bit žene. Naravno, ukoliko ju ona iznutra osjeća. Tako da, slažem se djelomično s time da muškarac ima utjecaj na našu ženstvenost, ali samo u konkretnom odnosu.

Žena je u svojoj biti ženstvena, a da li to osjeća često ovisi o njoj samoj. Osobine koje se smatraju ženstvenima ili neženstvenima su jednostavno prividi i naši doživljaji toga, ali prava ženstvenost je osjećaj koji imaš u sebi ako ga razvijaš i njeguješ, bez obzira peglaš li košulje, imaš li velike grudi, popravljaš li kućanske aparate ili ih koristiš. Ja obožavam biti u muškom društvu, volim te rasprave i muške teme. Volim popravljati uređaje i volim aute, natjecanja, volim zarađivati, a nokti mi često izgledaju grozno jer zaboravim na manikuru (sjetim se ja kasnije, ne brinite, ali dogodi se). No to me ne čini manje ženstvenom jer ženstvenost osjećam i nikada se ne borim za to da bi Mi i Oni trebali biti jednaki. Jednostavno nismo.

Od fajterice do ženstvene fajterice
OLYMPUS DIGITAL CAMERAUpravo to otkrila sam kroz ples. Naime, uvijek sam se tjerala na vježbanje i konstantno uplaćivala članarine teretanama koje sam vidjela samo taj jedan put – pri upisu. A onda sam otkrila da postoji način vježbanja koji će me veseliti više od samih rezultata. Iako zabavnost istog ima veze s time, imaju i konstantni izazovi, ali najveći razlog jest što taj način vježbanja, omogućujući mi kružne pokrete, protezanje, dodir i muziku glasnu da para uši uz koju se krećem, poštuje moju žensku bit. Nekima omogućuje da ju uopće otkriju, a meni je omogućila da ju počnem poštivati.

Uvijek sam bila „fajterica“, pomalo bahata dok sam bila mlađa, i sve žensko smatrala sam slabošću. Vječiti stav „ ja sve mogu sama“ doveo me do odnosa u kojima sam i radila sve sama – za sebe i za dečke s kojima sam izlazila. Stajala sam čvrsto s obje noge na tlu, ali ono što nisam vidjela jest da je to tlo načinjeno od stakla. Onda sam otkrila svoju slabost i ranjivost, koju dugo sebi nisam htjela priznati jer – ja sam žena, ali stav i glava su mi muški i, iako sam se osjećala seksipilnom, bježala sam od svoje ženske prirode. Kroz ples sam spoznala da je ženstvenost osobina koju nosim u sebi i da u njoj nema apsolutno ništa loše. Ulazivši sve dublje i dublje, otkrila sam da to nije osobina, nego osjećaj. Stalan ili nestalan, ovisi o prilici, on postoji neovisno o tome s kim sam, gdje sam i što radim. Razlika je samo u intezitetu.

Kao „fajterica“ koja je sada malo nježnija i blaža, ali još uvijek jest borbena, uvijek sam i uvijek ću, dok možda ne dođem do neke nove spoznaje koja će me promjeniti, izazivati muškarce. I s time sam se borila kad sam otkrila svoju ženstvenu stranu, kao sad se moram skupiti i zašutiti u nekim trenutcima. No prihvaćajući djeliće sebe kroz život, prihvatila sam i tu fajtersku i izazivačku stranu. Dakle, volim izazivati. Izazivam stavovima i raspravama jer ih volim, izazivam svojom snagom i energijom koje imam u neograničenim količinama i svojom sposobnošću i ambicijom. Ne iazazivam zapravo muškarce, nego muževnost u njima. Ako je On dovoljno muževan da uživa u meni i mojim „muškim“ osobinama, onda je dovoljno muževan i da me otvori kako bi vidio moju ženstvenost.

Kad popustim, to nikad nije zato jer sam ja ženstvena ili on muževan. Popustim jer procjenim da mi je ljubav važnija od pobjede. Ponekad. Ponekad se borim do kraja. Da, rekoh vam da sam takva… Ali borila se ili popuštala, izazivala ili nježno tepala, uvijek sam ženstvena. Svoju ženstvenost osjećam u zdjelici koja čuva moju seksualnost, koži kroz koju osjećam senzualnost i srcu koje mi daje nježnost ili snagu, sve prema potrebama trenutne situacije. A ples, ples i pokret to sve vuče iz mene.

Dakle, ako se krećete kao žena, imate dolje ono što ima žena, ako ste se rodili kao žena, onda ste žena, a ženstvenost je emocija koja postoji u vama, na vama je da je istražite, produbite, zaronite u nju i na kraju je poklonite sebi i drugima. Ili ne.

Sve što želiš, s druge je strane straha.

„Sve što želiš, s druge je strane straha.“ Ovaj citat nedavno sam našla negdje u bespućima interneta, odnosno naletila na njega dok sam tražila nešto drugo. I, kako se to obično dogodi, našla sam ga u trenutku kad mi je bio najpotrebniji, u trenutku promjene, napuštanja zone ugode ili, iz druge perspektive, u trenutku kad je bilo potrebno zatvoriti oči i skočiti.

Nije prvi puta da sam u takvom trenutku, ali, imam osjećaj da je svaki novi trenutak koji dođe nekako veći, luđi i dramatičniji nego prethodni. I ono što je najzanimljivije, dolazi u vrijeme kada moja beba, moj Angels slavi svoj četvrti rođendan.

Ja sam drama queen, to znaju svi koji me poznaju. Svaki ću stres na kraju iznijeti na leđima i izaći jača i hrabrija, ali dok se to ne dogodi, bježite od mene! Onaj koji ipak ne može nigdje pobjeći, ili bar to (još) ne želi je moj muž, koji je aktivni sudionik moje najnovije drame, ovaj, promjene. Neki dan sam bila toliko umorna i prestravljena, da sam ga gnjavila sa sto sumnji. Dok nije poludio i rekao: hej, sjećaš li se ti uopće 2011.?!

Prvi Angels Trening

Prvi Angels Trening

Oh sjetila sam je se. I još uvijek je se sjećam. Napustila sam posao i s Dolores, mojom partnericom, krenula u avanturu zvanu Angels. U veljači 2011. nisam imala pojma što me čeka, samo sam znala da je ovo što radim jedino što želim raditi, za što sam stvorena, što mi je najveća ljubav. Osim toga, i ispunjavanje najobičnije uplatnice bilo mi je enigma. Prvi Angels treninzi bili su održavani u dvorani u kojoj su se preko noći odvijali partiji, a nogice je nakon treninga trebalo prati domestosom ili alkoholnim octom. Smrdljiva svlačionica bila je kad ispod, a šipke su bile postavljene tako da si trebao biti veći akrobat da se ne porežeš na nešto nego što bi trebao biti da se popneš na šipku. I tada, u tim uvjetima, imala sam svoje Angelsice kojima niti to nije smetalo. Što ti je energija.

Svaki novi izazov bio je ponovno jednako težak i pun upitnika nad mojom glavom, a tako je i danas. Ne, ne želim vas sada preplašiti niti vas želim obeshrabriti, samo želim reći da je ne postoji osoba koja ne osjeća strah. Ta mala riječ, a velika emocija, sve nas baca u bedove i tjera da se povučemo. Pri pogledu na ljude koji zrače i uspješni su, većina nas misli kako oni ne osjećaju strah. No to je čista laž.

Svi se bojimo. Strah je emocija koju ne treba ocjenjivati predznacima. On je takav kakav jest, a što ćemo mi s njim, to je već drugi par rukavica…

Osjeti ga!
Kako sam navela i u prethodnom odlomku, strah doživljavam kao emociju. To je osjećaj koji nas može, ali i ne mora paralizirati i najbolji recept da nestane (jednog dana) prije nego se ponovno pojavi (jer to je neizbježno) jest da ga osjetiš. Slijedeći puta kad osjetite strah, nemojte bježati na kavu, zapaliti cigaretu, otići na trening ili pospremiti stan. Dajte si dozvolu da ga osjetite, makar samo na desetak minuta. Cijelim svojim bićem – i fizičkim i duševnim i emotivnim. Možda ćete osjetiti grč u želucu, možda trnce pod kožom, a možda suze u očima. Sve je to ok. Nemojte ga pokušati objasniti niti otjerati. Samo ga osjetite.

Imenuj ga!
„Čega se ja točno bojim?“, pitanje je koje si trebate postaviti. Uzmite bilježnicu ili prazan list papira i pustite tok misli, neka same idu. Kad ne razmišljamo puno o tome, nego samo zapisujemo misli bez pravog reda i puštamo da samo lete na papir, najveća je mogućnost da će se na njemu pojaviti ono podsvjesno ili čak potisnuto. Ponekad ćete, čitajući zapisano, prasnuti u smijeh ali i male nas stvari mogu uplašiti. Tek kad ih vidimo napismeno možemo ih osvjestiti kao male stvari, do tada, čine se kao kuća velikima.

Analiziraj ga!
Kako sam djevica po horoskopu, ovaj mi je dio najslađi. Moja metoda su „grančice“ odnosno fancy naziv za to bio bi – mind maping. Dakle, napišeš svoje ime i staviš ga u krug iz tog kruga neka izviru linije. Na kraju tih linija napišeš svoje strahove. Iz vakog „straha“ pustiš da izviri par novih linija s oblačićima pa u njih napišeš kako to možeš rješiti ili to će se najgore dogoditi ako to ne rješiš. Postavljajući pitanje:“ i što onda?“ doći ćeš do kraja svog problema i shvatiti da se čak i u najgorem slučaju neće dogoditi ništa što već nisi prošla / prošao. Veliki strah upravo je postao malen.

Skoči!
Ili nemoj. Ali nemoj se gristi, mučiti, pretumbavati misli s jedne na drugu stranu. I ne učiniti nešto je odluka. Ali bolje skoči. Ja navijam za skokove. Skokove u nepoznato. One koje te čine živim. One koji ti omoguće da doista živiš a ne samo dišeš, jedeš, spavaš i piških ( i zadovoljavaš ostale osnovne fiziološke potrebe). Kako sam pisala i davne 2009. kad sam pisala o ljubavi, to je kao ponor kojem ne vidiš dna. Možda je dolje nešto grozno, pa ćeš se malo i razbiti. Ali možda, možda, možda je nešto genijalno, savršeno, ludo i stvoreno baš za tebe. Imaš li hrabrosti NE saznati?

I malo motivacije by One republic. Pjesma koja me vodi kad mi je teško:
„I lived!“

Happy birthday Angels

Happy birthday Angels

Posvećeno svim Angelsicama i svim ljudima koji uvijek vjeruju u mene, čak i onda kad ja ne vjerujem u sebe. Hvala što me gurkate u te lijepe ponore! 🙂 Sretan nam Četvrti ročkas Angelsice!