Search here!

ivka armanda todorović Tag

Dan žena je prošao, a krilatica – „žene mogu imati sve“ ostaje vijesti u zraku. Nema ništa loše u tome da želimo imati sve, i trebamo imati pravo imati sve, ali treba znati da „imati sve“ zahtijeva velike promjene u društvu, zakonu, obiteljskim  odnosima i – našim glavama.  Ja sam s prvim djetetom odlučila imati sve. To je značilo da sam radila punom parom, aktivirala sam svoje selo (bake s jedne i druge strane) i mužu djecu prepuštala brojne večeri. Gazila sam, ne , galopirala sam kroz život i balansirala poslom i djecom  brakom i vremenom za sebe. Naizgled, imala sam sve. I onda sam pala. U totalno pregorijevanje na svim poljima. Dvije godine nisam imala volje za ništa. 

Otkad znam za sebe bila sam hiper. Hiper aktivna, hiper empatična, hiper željna uspjeha, hiper emocionalna, hiper anksiozna, hiper odgovorna (za ono što jesam i za ono što nisam bila) i hiper ranjiva. Sjećam se još na početku faksa sam bila kod psihologice i rješavala neki test iz kojeg je ona izvukla grafikon mojih stanja, emocija i raspoloženja i taj grafikon izgledao je ko što bi vjerojatno izgledao Pinokijev izvještaj s detektora laži.

I uvijek, ali uvijek mi je taj hiper zadavao najviše boli, najviše poraza i najviše stresa. Taj hiper koštao me poslova, karijera, odnosa, koštao me radosti, smijanja i koštao me hrpe prolivenih suza. Ali najviše me koštao mog duševnog mira. I to je jedino što se promjenilo.

I dalje je tako. Košta me svega, ali više ne plaćam svojim mirom. Ne uvijek, nekad je to valuta, ali puno puno rijeđe nego ranije.

Postoji 12 ikona (vjerojatno i više) do kojih sam ja došla u svom plesu i proučavanjem pokreta stotine žena koje su plesale samnom. I baš svaka nam je ponekad potrebna. I baš svaka ponekad dolazi prirodno a ponekad je namjerom, načinom kretanja i muzikom možemo probuditi u nekom trenutku. Kad se sve integriraju naš je život slobodno kretanje od jedne do druge i one se izmjenjuju u skladu u toku jednog dana, tjedna, mjeseca ili godine.

Dan sam započela na najljepši mogući način, kao i uvijek, zahvalnošću. Čak i kad sam loše volje do bola ili me nešto muči, ili imam hrpu obaveza, početak dana u osjećaju zahvalnosti nekako me uvijek vrati na pravi put i u bolje emocije, emocije koje su iskrenije a ne zatrpane bukom mojih misli...