Search here!

ivka armanda todorović Tag

Otkad znam za sebe bila sam hiper. Hiper aktivna, hiper empatična, hiper željna uspjeha, hiper emocionalna, hiper anksiozna, hiper odgovorna (za ono što jesam i za ono što nisam bila) i hiper ranjiva. Sjećam se još na početku faksa sam bila kod psihologice i rješavala neki test iz kojeg je ona izvukla grafikon mojih stanja, emocija i raspoloženja i taj grafikon izgledao je ko što bi vjerojatno izgledao Pinokijev izvještaj s detektora laži.

I uvijek, ali uvijek mi je taj hiper zadavao najviše boli, najviše poraza i najviše stresa. Taj hiper koštao me poslova, karijera, odnosa, koštao me radosti, smijanja i koštao me hrpe prolivenih suza. Ali najviše me koštao mog duševnog mira. I to je jedino što se promjenilo.

I dalje je tako. Košta me svega, ali više ne plaćam svojim mirom. Ne uvijek, nekad je to valuta, ali puno puno rijeđe nego ranije.

Postoji 12 ikona (vjerojatno i više) do kojih sam ja došla u svom plesu i proučavanjem pokreta stotine žena koje su plesale samnom. I baš svaka nam je ponekad potrebna. I baš svaka ponekad dolazi prirodno a ponekad je namjerom, načinom kretanja i muzikom možemo probuditi u nekom trenutku. Kad se sve integriraju naš je život slobodno kretanje od jedne do druge i one se izmjenjuju u skladu u toku jednog dana, tjedna, mjeseca ili godine.

Dan sam započela na najljepši mogući način, kao i uvijek, zahvalnošću. Čak i kad sam loše volje do bola ili me nešto muči, ili imam hrpu obaveza, početak dana u osjećaju zahvalnosti nekako me uvijek vrati na pravi put i u bolje emocije, emocije koje su iskrenije a ne zatrpane bukom mojih misli...