Pun mi je kufer
Pun mi je kufer
Pun mi je kufer toga da samnom nešto ne štima. Da trebam mijenjati ovo ili ono, postati netko ili nešto.
Pun mi je kufer da mi misli moraju biti samo roze, kad ja volim dodati i crnu i tamno plavu.
Pun mi je kufer imperativa neba bez oblačka, potpuno plavog, kad ja volim male bijele pahuljaste tvorevine koje narušavaju to plavetnilo i kao da mu se rugaju.
Pun mi je kufer toga da sam previše, ili nisam dovoljno. Dovoljno lijepa, dovoljno sretna, dovoljno bogata, dovoljno uspješna.
Pun mi je kufer još jedne stvari koja mi treba da postanem savršena. Ma, pun mi je kufer savršenstva.
I trebalo je. Trebalo je godina, misli, tuđih i mojih, godina kaži prsta usmjerenog prema meni koji mi prijeti…
Trebalo je godina da kažem da mi je pun kufer i da zagrlim svoj život i sebe u svim bojama duginog spektra.
Da zavolim svoju tugu, svoj bijes, svoju kritičarku i upoznam svoju najbolju prijateljicu.
Pun mi je kufer da to nazivaju ludošću. Moju mudrost.
Pun mi je kufer da to nazivaju preosjetljivošću. Moju emotivnost.
Pun mi je kufer da mi kažu da nešto moram postati. Ja već jesam. Ja. Svaki dan. Napokon.
Jer mi je pun kufer da nisam.