Iako je video samo reklama, Always reklama, me danas toliko pogodila da sam zaplakala. Znam da je velik dio toga što plačem izazvan podivljanim hormonima u trudnoći, ali onaj drugi mali dio, koji postoji bez obzira na „drugo stanje“, bio je potaknut unatoč tome što je ovaj video bio stvoren samo kako bi donio profit.

Pogledajte video ovdje.

Naime, kreatori videa pogodili su u samu sridu onoga što ja osjećam kao žena, ali i onoga što već godinama viđam u dvorani pri radu sa ženama:

• Žena ne bi trebala biti neustrašiva
• Žena nije snažna ona je slabiji spol
• Žena UVIJEK mora biti sretna
• Žena ne smije izražavati ljutnju, bijes ili tugu
• Ženstvenost je slabost, nježnost i nemogućnost
• Ženina važnost mjeri se izgledom
• Ljepota nije osjećaj nego mjera koju je netko drugi postavio
• Neke stvari nisu za ženu samo zato što je žena
• Žene moraju živjeti u skladu s tradicionalnim vrijednostima koje je smislio netko drugi
• Žene su godinama ograničavane

Sve sam to doživjela sama na svojoj koži. Zamislite koliko smo puta čule da nešto nije za nas nego za dečke, da se curice ne ponašaju tako i tako, da se ne mrštimo i ne ljutimo jer tada nismo lijepe… Zamislite koliko smo puta ograničile sebe samo zato jer su nas drugi uvjerili da nešto ne možemo samo zbog svog spola. Sjetite se samo koliko puta vam je okolina rekla da nešto MORATE jer je vrijeme, a što rezultira pokušajem življenja po crti, crti koja se na kraju pretvori u točku koja, kao što točka zaustavlja rečenicu, zaustavlja život kakav ste sanjale živjeti.
Kad ćeš se udati? Kad ćeš imati dijete? Kad će drugo dijete? Zašto ne radiš nešto „normalno“? ili meni omiljeno pitanje, koje vrlo često slijedi nakon što kažem čime se ja bavim – a ti SAMO to radiš?
Nekad su me svi ti komentari prilično dirali u srce i  uvijek sam imala osjećaj da samnom nešto ne štima, no danas kad sam u nekim stvarima doista „ispala po crti“ samo čekam neki zavoj da izletim iz njega. Jer, bojim se samo prosječnosti. Samo dosade. Samo života po tuđim pravilima.

Najviše od svega me ipak dirnuo komadić videa u kojem djevojčica priča o tome da djevojke uvijek moraju biti la-la, jer baš zbog toga što se ženama toliko često nameće sreća i osmijeh kao obaveza, mnoge žene imaju problema s izražavanjem vlastitih emocija. Nagledala sam se bezbroj žena koje na van pršte srećom i energijom, a unutra su toliko nesretne, tužne i ljute. No ti su osjećaji toliko duboko potisnuti da im samo spominjanje suza ili izražavanja bijesa izaziva podsmijeh.Istim su tim ženama trebale godine plesa, oslobađanja i prihvaćanja vlastitih osjećaja, ma kakvi god bili kako bi, možda po prvi puta zaplakale ili divljim plesom bez pravila izrazile svoju ljutnju.
Oduvijek me fascinirao pokret, a zadnjih osam godina intenzivno proučavam kako držanje tijela i način na koji se krećemo, pa čak i naša građa za koju mislimo da je genetska, reflektira ono što osjećamo iznutra ili si ne dozboljavamo osjetiti. I baš zato mi je prekrasno kad vidim ženu koja je došla u Angels pogrbljenih ramena, spuštene glave i stisnutih, neprotočnih pokreta kako se uspravlja, opušta grč u mišićima i podiže glavu visoko gore. Jednako koliko mi je drago kad ona koja je bila najglasnija i valjala najviše fora, držala se najhrabrije i u sve ulazila prva, priznaje da joj je teško i u plesu pusti suzu…

Uglavnom, da reklama je, da neke su stvari u njoj klišeji, ali da, dodirnula me. Jer sam sama bila ograničavana i jer sama vidim žene koje su ograničavali, a koje danas još žešće i jače, ograničavaju sebe.