Search here!

Ivka Armanda Todorović

u kontaktu sa svojim tijelom

Koliko si i kako u kontaktu sa svojim tijelom? Osjećaš li da se tijelo mijenja ovisno o tvojim osjećajima, životnoj situaciji ili količini stresa kojem si izložena?

Tijelo stvarno ne zna i ne može lagati. Ono iskreno priča priče o našim traumama, o tome što za nas jest a što nije dobro, kao i o tome kako se trenutno osjećamo.

Ono priča priče koje mi ne možemo i ne znamo izgovoriti. Priče o progutanoj tugi, o neprožvakanom bijesu i neizraženoj radosti. Priče neispričane još od malena, kad su nam rekli:

Nemoj se ljutiti, bit ćeš ružna.

Nemoj plakati, to nije razlog za tugu.

Zašto se smiješ tako glasno, smetaš susjedima.

Daj teti pusu, ona te voli.

Priče neispričane od malena kad su dopustili da nas netko grli kad ne želimo, ljubi kad ne podnosimo i škaklja kad nam smeta.

Većina tih priča nastala je iz dobrih namjera. Namjere da se prilagodimo, namjere da što prije izađemo iz teške emocije, namjere da nam pokažu da nešto nije tako teško ili traumatično kako nam se čini.

Mi smo vrlo rano naučili ne vjerovati svojim osjećajima, gušiti znakove tijela i rangirati emocije od lošeg prema dobrom. No naše tijelo nije to naučilo. Ono to radi po defaultu, proguta i ne izrazi, pa se stisne. Pogrbe se leđa, zgrči se zdjelica, utrne vrat, noge postanu teške.

To nam je univerzalno, neovisno o spolu. Ono što je još više naglašeno kod nas žena jest gušenje vlastite senzualnosti i seksualnosti. I pri tom ne mislim samo na seks ili mastrubaciju, mislim na osjećaj seksualnosti u tijelu i besramno uživanje u tijelu. Mislim na ono što je na suprotnoj strani srama kojeg osjećamo kad smo gole ili u badiću, kad plešemo ili se krećemo na seksualan način ili čak samo na osjećaj u tijelu kojeg imamo kad ulazimo u prostor pun nepoznatih ljudi.

Sram nam je nametnut na više razina. Kao prvo, to je sram zbog izgleda. Nametnut od rane dobi, osobito ženama, izrastao je iz toga što se previše pažnje obraćalo na izgled tijela i stavljalo se izgled ispred naših ostalih osobina. Pa je i naš fokus na taj izgled rastao s godinama, a smanjivalo se koliko smo u kontaktu sa svojim tijelom. I nikad nismo dovoljno lijepe, dovoljno mršave ili dovoljno sisate i guzate. Ili smo previše nešto od toga.
To krene s odgojem, nastavlja se u užoj okolini i potvrđuje svuda kud pogledaš – mediji, mreže i društvo općenito.

u kontaktu sa svojim tijelom

 

Drugo nametanje srama jest demoniziranjem ženske seksualnosti. Žena se iz subjekta vlastite seksualnosti, iz one koja ju osjeća, prebacuje u objekt seksualnosti – biva seksualiziranom od najranijeg doba. Prirodni tjelesni razvitak koji često dođe dosta rano, kad je žena još u glavi i emocijama samo djevojčica, prate neželjeni komentari, pogledi pa čak i dodiri. Poneke nesvjesno dopuštamo jer mislimo da tako potvrđujemo svoju vrijednost, poneke uopće ne dopuštamo ali nam se događaju. Mnogi su zakonom zabranjeni, ali još je više onih koji se doživljavaju normalnima. Pravdaju se rečenicama poput – dečki su dečki (boys will be boys) i inim, kako bi se opravdalo nešto što za ženu (djevojčicu) uopće nije u redu. Svaki taj događaj je trauma pohranjena u tijelu, čak i kad nije pitanje silovanja. Tijelo se zatvara. Više nismo u kontaktu s tijelom.

Treće su dvostruki standardi kojima društvo svrstava žensku seksualnost u nešto loše ako je izražena, dok suprotno čini za mušku seksualnost. Tu razliku radimo i sami, već u odrastanju naše muške i ženske djece. Želimo pružiti ženskoj djeci veću zaštitu i tako sami kreiramo veliki jaz između ženske i muške seksualnosti, između nedopuštenog i dopuštenog u oba spola.

Sve su to faktori koji naše tijelo stavljaju u okove i kaveze. Previše je malih i velikih trauma koje nas bole često nesvjesno ili podsvjesno i zaključavaju naše kosti, mišiće i tkiva u čvrsto stegnute strukture. A žensko tijelo teži mekoći, protočnosti i nestrukturiranosti. Teži izraziti sebe kroz nježnost, senzualnost, seksualnost i snagu. Svaka od nas potiskuje barem jednu svoju dimenziju.

Pa tako i ja. Ovisno o trenutnom stanju mojih emocija i mentalnog zdravlja, te trenutnoj izloženosti stresu, moje se tijelo otvara i prepušta ili zatvara i koči.

No kad tijelo pokrenemo, iz nje izlaze i suze i bijes, i osmijeh i smijeh – golema se količina energije otpušta u kretnjama tijela.

I ono priča… svakome tko želi čuti.

Ovo sam spoznala sama, plešući godinama neke dugo zabranjivane pokrete. Dopuštajući si emocije koje sam smatrala zabranjenim ili lošim. Dozvoljavajući si i tantrume. Bivajući sebi roditelj i podržavateljica.
Dugujem to sebi, a dugujem to i svojoj djeci. I svaki put kad napravim korak prema sebi, kad sebi dopustim emocije i uspijem s njima biti, malo više imam kapaciteta to dopustiti svojoj djeci.
Ovo je učenje velik dio onog što sam stvorila nazivnikom “Body and Emotions”. Iz plesa oko šipke koji sam naučila, iskustvom je nastala metoda koja ruši kaveze u koje smo se stavile.
Nije bitno plešeš li na podu, fotelji, šipci ili ljuljački, polako učiš kako se podržati u svim svojim stanjima, kako izraziti tijelom što ne možeš riječima i kako samo bivati u pokretu i muzici, bez da se trudiš negdje posebno stići.
Taj se healing desi na razini tijela i emocija, baš tamo gdje je nastala bol.

Klikni na link i saznaj više, a i ja sam uvijek tu za pitanja i ohrabrenje.