
postoji li u tebi divlja žena?
Žena danas. Mnoge naoko imaju sve. Kuće ili stanove, muževe, djecu, posao i financijska sredstva. Prijateljice. Uspjeh. Karijeru. Slobodno vrijeme ponekad. Mnoge danas imaju sve. A osjećaju nezadovoljstvo koje ih razdire iznutra.
Iako će mnogi reći da je u korijenu tog nezadovoljstva nezahvalnost ili razmaženost, moja duša i moje iskustvo u radu sa ženama govore drugačije. Žene ne muči zahvalnost, žene muči ukroćenost. Podložnost. Smanjivanje. Manjak kontakta s tijelom. Osjećaj zarobljenosti.
Krletke u kojima se nalazimo možda su zlatne i lijepe, možda imaju hranu i toplinu i čak malo zelenila. Ali to su ipak krletke.
Naša se prava priroda, ona koju ja zovem divljom ženom, osjeća zaboravljeno, sputano i nesretno. I urliče. Putem neodređenog nezadovoljstva koje ponekad ili često osjećamo. Putem malih ili velikih tjelesnih simptoma. Putem želje da na kraju dana u sebe utrpamo alkohol ili hranu i blejimo u ekrane, samo da bi pobjegle od dosadne svakodnevice.
Neki dan sam razgovarala sa nekoliko žena nakon treninga u Angelsu. Napuštaju svoje korporativne karijere. Sav novac i vanjsko priznanje, kažu, ne znači im ništa jer ih naprosto guši količina posla, prijetvornosti i beskrupuloznosti koje nose korporacije. Korporacije su mahom još uvijek građene na temeljima muške energije, na temeljima patrijarhata.
Tako su građene i naše obitelji. Da, dičimo se koliko smo dogurale daleko rušenjem staklenih stropova i s muževima koji mijenjaju pelene i usisavaju stanove kad im mi kažemo, ali još uvijek je taj teret roditeljstva i kućanskih poslova većinom na nama. Čak i mi koje se dičimo veliki riječima o ravnopravnosti, još uvijek potegnemo više – većinom.
Potežući malo više kod kuće, potežući na poslu i još pri tom nastojeći održati neke društvene i obiteljske kontakte, ostajemo zagušene kroćenjem koje je nad nama izvršilo društvo.
Prekrižile smo noge – jer su tako rekli, pa se tako smanjujemo da budemo što sitnije.
Ne smijemo se glasno – jer su tako rekli, pa se tako utišavamo da nekoga ne uznemirimo.
Ne bijesnimo i ne ljutimo se – jer su tako rekli, da ne bi ispale histerične i preemotivne, da nas ne bi prozvali kučkama.
Otkopčale smo se – jer su tako rekli, da bi pokazale svoje tijelo i da bi iskazale svojeu prividnu ženstvenost, da ne ispadnemo frigidne i hladne
Zakopčale smo se – jer su tako rekli, da nas ne bi objektivizirali i proganjali zbog vlastite seksualnosti.
Udale smo se. Rodile smo. Završile smo škole. Ostvarile smo karijere. Zašto onda nismo sretne?
Zato jer smo zatomile jedan dio sebe. Onaj dio koji ja zovem divljom ženom. Onaj neukroćeni dio sebe.
Zatomile smo ga svaki put kad smo progutale riječi zbog mira u kući. Svaki put kad smo prešutile neku nepravdu jer nismo htjele ispasti lude. Svaki put kad smo se posramile svoje seksualnosti. Pri svakom susretu s ljudima koje zapravo nismo htjele susresti. Kod svakog kućanskog posla koji nas je spriječio da radimo „posao“ koji želi duša.
Divlju ženu u nama sputali su oni učitelji što su nam rekli – sjedi mirno kad smo željele plesati. Oni roditelji što su nam rekli – nemoj biti ljuta kad smo željele nešto razbiti. One žene što su rekle – prekriži noge kad smo samo htjele biti velike i uzeti prostor.
Divlja žena živi u tebi. Ona nije samo party animal (iako može biti), niti neka bahata prgavica (iako može biti) niti vještica koja baca čini (iako može biti).
Ona je žena, sve to i još puno toga.
Ona je ti koja odlazi iz situacija, odnosa i od ljudi koji joj ne dopuštaju da bude ono što jest.
Ona je ti koja pleše slobodno, i kad ju gledaju i kad je sama i koja pušta da tijelo traži put da se izrazi bez da kaže – ja ne znam plesati.
Ona je svaki tvoj izraz kreativnosti kroz život, ples, crtanje, pisanje, keramiku, kuhanje, pjevanje..
Ona je ta koja sluša intuciju. Koja kaže dosta je. Ona je ti koja svoje tijelo doživljava kao nešto predivno i sveto, a ne sramotno i prljavo.
Ona je subjekt, a ne objekt.
Ona je rijeka, a ne bara.
Kako je braniš, izražavaš i kultiviraš?
- Kad god možeš provedi vrijeme gola. Ne pred ogledalom, nego jednostavno gola dok ležiš ili nešto radiš, da tvoje tijelo malo odahne od čvrstih grudnjaka i grube odjeće
- Pleši. I to primalne, seksualne plesove koji pokreću tvoje bokove i zdjelicu i puštaju tvoju seksualnost da se slobodno izrazi
- Osjećaj. Sve. Možeš i u plesu, šetnji, trčanju. Ili potpuno mirna. Pusti da te emocije obuzmu cijelu ne analizirajući ih. Jednostavno budi žena kakva jesi u nekom trenutku osjećaš. Vježbaj to jer u početku nije lako.
- Nemoj šutjeti. Reci svoje mišljenje i stav o temama koje su ti bitne, a posebno temama koje se tiču tebe. Možeš ga reći nježno i pažljivo, ali reci. Izgovaraj. Ne daj da ti grlo presuši od gutanja tuđih očekivanja.
- Bježi u prirodu. Šumu, more, rijeku, planinu ili samo obližnju livadu. Skini cipele i osjeti zemlju pod nogama.
- Diši. Duboko, plitko, užurbano, polako, ali osjeti taj svoj dah.
- Osjeti tijelo. Spusti ramena, oslobodi zdjelicu, otpusti grč u čeljusti. Uspravi se ili nemoj, olabavi prsa i trbuh i budi mekana.
- Ne guši svoje tijelo poslovnim odijelima ako ti ne pristaju. Ne guši svoje tijelo seksom kad i s kim to ne želiš.
Što ja želim sada? Što meni treba sada? Kako to sebi mogu dati sada? I što trebam drugima reći sada?
Divlja žena smo sve mi. I Sve jače čujemo njen zov. Oslobodimo je bar nekih okova i oljuštimo slojeve nametnutog kroćenja jedan po jedan. Da bi naše kćeri i njihove kćeri, opet mogle živjeti bez utišavanja, sputanosti i kroćenja.
“Within every woman there lives a powerful force, filled with good instincts, passionate creativity, and ageless knowing. She is the Wild Woman, who represents the instinctual nature of women. But she is an endangered species.”
~ Clarissa Pinkola Estés, Women Who Run With the Wolves