Ja (ni)sam samo plesačica!
Nekad mi je bila uvreda kad bi me netko nazvao plesačicom. Sjećam se, u jednim novinama nakon jednog je eventa pod mojom slikom bilo napisano: Ivka Armanda Todorović, plesačica oko šipke. Tako nekako. Pogledala sam taj natpis i totalno se narogušila. Nisam ja plesačica, ja sam poduzetnica, vlasnica studia, kreatorica programa za žene.
Teror trenda pozitivnog razmišljanja
Moj posao me tjera u bezbroj socijalnih interakcija. Namjerno kažem tjera jer sam u interakciji s ljudima i kad to želim i kad to ne želim. No, i radim ga upravo zato što volim ljude, obožavam žene, i najviše od svega volim ljudsku ranjivost i trenutke u kojima vidim osobu bez lažne maske. A to najviše primjećujem kad gledam kako se kreću – kroz ples. Ono što primjećujem u zadnje vrijeme, u sve više žena, ali u sebi samoj, tjeralo me da krenem razmišljati drugačije.
Kad špilja postane zatvor, pogledaj se u tuđim očima.
Uvijek se iznova začudim koliko Svemir (Bog, Život) zapravo često radi za nas, čak i onda kad to ne vidimo. Nekad to budu životne okolnosti koje nam se ne sviđaju, nekad one koje nam se sviđaju, a nekad ljudi koje imamo oko sebe ili se baš pojave u nekom trenutku u kojem najviše trebamo, a najmanje očekujemo.
Pismo jednom dječaku
Najdraži moj,
Prvi trenutak kad sam te ugledala bila sam pod totalnim naletom adrenalina. Vjerovala sam da te volim. Mislila sam da te volim. I mislila sam da majčinstvo dolazi prirodno odmah. Da su nekako bogovi majčinstva i boginje plodnosti upetljale svoje prste i u mene i u tebe i da ću prirodno i intuitivno, točno znati što radim, kako da to radim i kada to radim. Mislila sam da su oni tekstovi iskrenosti u kojima su žene pisale drugačiju istinu totalno bezveze. Jer ja sam postala mama. S velikim M. Mama. Majka. Kraljica. I znam točno sve što Tebi treba.
Oh kako sam bila u krivu.
Godine krize, godine promjene, godine sazrijevanja – 30te…
Zadnje dvije godine za mene su bile nekako teške. Ne mogu čak reći da se nešto strašno dogodilo. Imam ljude oko sebe, imam zdravo dijete koje napreduje, imam posao koji volim, u obitelji su svi ok. Imam obitelj. Dakle nije bilo ništa prijeteće niti ništa što bi se moglo nazvati nekom tragedijom, naprosto bile su prepune nekih izazova, suočavanja sa sobom i težnje da se ponovno regrupiram i prestrojim i vidim gdje sam i koliko živim autentično i iz sebe.
49 deka lososa, kila neodgovornosti i kanta bezbrige.
- JA: „Dobar dan molim vas dva komada lososa.“
- P: „49 deka, dosta?“
- JA: „Može.“
- P: „OK, vi ste glavna i odgovorna.“
- JA (s blagim očajem u glasu) „Uh nekad bi voljela da nisam.“
Otprilike tako tekao je moj jutarnji razgovor s tetom u ribarnici.
Ne savršena, ali dovoljno dobra
Osjećaj da trebaš biti savršena ponekad se potkrade da ga niti ne skužiš. U današnjoj kulturi i društvenom okruženju u kojem je uvijek bitno biti brži, veći, bolji i u kojem smo mi žene na neke načine izborile ravnopravnost, od nas se očekuje sve više i više.
Ne misli puno, planiraj još manje, pričaj samo kad moraš
Nekad dođe jedan od onih dana u kojima se ne osjećaš najbolje. Meni se nekad desi prvi dan nakon vikenda. Čak i bez obzira na to što je ponedjeljak dan u kojem ponovno počinjem tjedan, tjedan u kojem uglavnom radim ono što volim i želim i predajem se svojoj svrsi, nekad bude jedan od onih ponedjeljaka kad se ne osjećam najbolje. Osjećam da ono što radim nema smisla, da sam preumorna od borbe na sto frontova i da općenito, puno stvari oko mene nije onako kako bi ja htjela, trebala, morala. Zamisli nabrijani PMS samo što to nije to.
Spoznati sebe kroz Tijelo
Od davnina su se žene pokretom služile kao genijalnim načinom da se okupe, da se međusobno podrže i da zajedno proslave taj dan i uspjeh koji su postigle u svojim obiteljima i zajednicama. Zamišljam ih kako su se okupljale oko vatre, možda uz neko bubnjanje i slobodno i divlje kružile bokovima, mahale rukama, uživale u svojoj slobodni, seksualnosti i zavodničkim kretnjama bez muških pogleda. Ne, nije ovo tekst kontra muškaraca, ovo je tekst pro žena, ili možda bolje pro ženske slobode.
Kad postaneš slijepa za ono što jesi i ono što radiš…
Da svaka djevojčica zna da je seksualnost prirodna i da ju nitko nema pravo iskoristiti. Da svaka djevojka rano nauči da ima pravo biti slobodna, svoja i bez srama u svom tijelu. Da svaka žena zna da njena ženstvenost, seksualnost, senzualnost i ljepota smiju zračiti, ispoljiti se, da smije biti velika, uzimati prostor, biti zakrivljena, mekana, topla. Da smije uživati u sebi. Njihati bokove dok hoda ili pleše, treptati okama ako joj se trpeće, smijati se glasno, ljutiti se kad treba, plakati kad je tužna. Da smije biti žena bez srama i kočnica. Da rano nauči da zavođenje i seksualnost nisu isto i da je najvažnije zavesti samu sebe. Dopustiti si užitak, moć i slabost. Da nijedna žena više na mom satu ne zaplače jer je otkrila da 20, 30 ili 50 godina nije ni znala da je žena. Da svaka mama i svaki tata nauče svoje kćeri da se ne trebaju sramiti sebe i svog tijela. I da je ono što nam se danas pokazuje kao seksualnost izopačeno i iskrivljeno.
Ma želim da više nijedna žena ne bude osuđena jer je prezakopčana ili premalo zakopčana, jer je bitch ili neuračunljiva emotivka. Da više niko nikad ne izgovori riječi - zaslužila je. Samim time što je žena.