Kad postaneš slijepa za ono što jesi i ono što radiš…
Da svaka djevojčica zna da je seksualnost prirodna i da ju nitko nema pravo iskoristiti. Da svaka djevojka rano nauči da ima pravo biti slobodna, svoja i bez srama u svom tijelu. Da svaka žena zna da njena ženstvenost, seksualnost, senzualnost i ljepota smiju zračiti, ispoljiti se, da smije biti velika, uzimati prostor, biti zakrivljena, mekana, topla. Da smije uživati u sebi. Njihati bokove dok hoda ili pleše, treptati okama ako joj se trpeće, smijati se glasno, ljutiti se kad treba, plakati kad je tužna. Da smije biti žena bez srama i kočnica. Da rano nauči da zavođenje i seksualnost nisu isto i da je najvažnije zavesti samu sebe. Dopustiti si užitak, moć i slabost. Da nijedna žena više na mom satu ne zaplače jer je otkrila da 20, 30 ili 50 godina nije ni znala da je žena. Da svaka mama i svaki tata nauče svoje kćeri da se ne trebaju sramiti sebe i svog tijela. I da je ono što nam se danas pokazuje kao seksualnost izopačeno i iskrivljeno.
Ma želim da više nijedna žena ne bude osuđena jer je prezakopčana ili premalo zakopčana, jer je bitch ili neuračunljiva emotivka. Da više niko nikad ne izgovori riječi – zaslužila je. Samim time što je žena.
Foto by Ratko Mavar
Danas sam objavila spontano ovaj tekst na facebooku jer sam nekako
razmišljala o tome što se dogodilo ovih dana kod nas, a istovremeno i
preživljavala svoju malu dramu u glavi oko posla, smisla i svega ostalog.
Istina je da je predivno naći svoju životnu svrhu i da je još divnije kad se ta svrha poklopi s tvojim poslom i onda imaš priliku živjeti i raditi je istovremeno. Ali još je jedna istina, a to je ta da – lako možeš izgubiti pogled na svoju svrhu jer ako je ona posao, uz nju idu i sto drugih stvari, situacija i izazova koje treba rješiti. I tako lako, lakše nego što bi pomislila, u hrpi se briga, zagubi taj smisao.
Meni se to često događa. Osobito u ovakvim situacijama kad berem brigu o
tome kad će završiti uređenje novog prostora, kad ćemo početi raditi, hoćemo li
se pokrivati, kako ćemo preživjeti ljeto. Svako od nas ima tu neku svoju
životnu lekciju, a moja je usko navezana na te brige.
I te brige mi onda oduzmu pogled i postanem slijepa na ono što radim i zašto
što radim jer se upletem u biznis.
Ne ne kažem da je to nešto loše i želim da je to biznis u tom smislu da mi pruži sve ono što posao treba pružiti jer ne želim i ne mogu se zamisliti da radim nešto drugo osim to. Ali kad biznis zasjeni svrhu, onda je sranje. Jer onda, barem meni, više ne izgleda kao da to što radim ima smisla nego je samo još jedna borba pridodana na listu ratova koje vodim u sebi i sa sobom, ali i sa svijetom. Uđem u borbeni mod, zaboravim što jesam i što znam i počnem se tuči po glavi.
Zašto nisi uspješnija? Ma što si ti umišljaš tko si? Ma kao da to sve
skupa ima smisla?!
Neki dan je od svih tih peripetija došla i misao u moju glavu da sve zatvorim,
odustanem od svega, zaposlim se negdje i zaboravim priču o svojoj svrsi i
smislu. Jer, who caes? Koga briga za to ako nisi platila račune koje si htjela
i ako nisu navrijeme postavljene napr – klime u prostor.
Sva sreća pa znam – ja nisam ta misao. Ja nisam taj prostor. Ja nisam ni svoja
uloga. Ja sam ja. Vrijedna samim time što postojim. A vrijednost mog rada ne
mjeri se samo novcem. Ona se mjeri svakom suzom puštenom u dvorani od
olakšanja. Mjeri se svakim slobodno isplesanim plesom neke žene koja je
godinama bila u grču. Mjeri se svakim elementom na šipci koji je možda nekome
nekad izgledao nemoguć. Mjeri se svaki osjećajem ljepote, slobode,
autentičnosti, ranjivosti i seksualnosti koji je neka žena osjetila uz moj
poticaj.
I tu sad nisam više bitna ja. Bitna je moja svrha. Ona je veća od mojih sumnji i strahova. I uvijek će naći svoj put.
