Ivka Armanda Todorović

Godine krize, godine promjene, godine sazrijevanja – 30te…

Zadnje dvije godine za mene su bile nekako teške. Ne mogu čak reći da se nešto strašno dogodilo. Imam ljude oko sebe, imam zdravo dijete koje napreduje, imam posao koji volim, u obitelji su svi ok. Imam obitelj. Dakle nije bilo ništa prijeteće niti ništa što bi se moglo nazvati nekom tragedijom, naprosto bile su prepune nekih izazova, suočavanja sa sobom i težnje da se ponovno regrupiram i prestrojim i vidim gdje sam i koliko živim autentično i iz sebe.

Jasno je da je 2016. bila drugačija jer postala sam mama. Ona je ispunjena zapravo time. Porodom, bolnicom pvih dva tjedna, i zapravo bih mogla reći, u nekim trenucima, bila je preživljavanje. Ali to se nekako i očekuje od prve godine s bebom, pa sam to još i lakše prihvatila, gledajući unazad. Jer sad znam da to nije bilo ništa čudno. Neprospavane noći, dojenje, svađe s mužem, i upoznavanje sebe u jednoj sasvim novoj ulozi. Onako, zbunjujuće i kaotično, ali i s malo vremena za istinsku refleksiju. Dan po dan, dan po dan. Početak dohrane, veselje zbog tog malog bića i vrijeme u kojem znaš da ti je on prioritet pa nekako preživiš i svaki trenutak koji imaš za sebe jako jako cijeniš. Rekla bi da se tada baš u meni nešto prelomilo iako za sada nije tako izgledalo.

Godina iza, bar sada imam osjećaj, bila je nekako živahnija. Još uvijek sebe nisam tjerala preko nekih granica jer noćima nismo spavali, ali sam počela živjeti opet i svoje druge uloge i tako sam nekako bila ispunjenija i imala sam osjećaj da ce sve sjesti na svoje mjesto.

Iako, u meni je rastao nemir. Jako sam puno vremena provodila u nekoj reviziji svog života i imam osjecaj da se to u posljednje dvije godine opako intenziviralo. Kroz psihoterapiju spoznala sam puno stvari oko sebe i u sebi i ne mogu reći da su me sve te spoznaje usrećile. Neke su me čak i uplašile i kao da su mi mozda malo ugasle neke težnje i želje koje sam do tad smatrala svojim pravom i sigurnim ciljevima koji će se ostvariti. Mogla bih sada reći da sam u nekim trenucima doslovno sama sebi mazala oči da ne vidim istinu i kroz zadnje dvije godine sve su mi se istine pokazale. Ne znam, zove li se to zrelost?

Malo mi jest mutna ta 2017. ali znam da sam prihvacala svoj umor i to što ne idem naprijed brzinom kojom bi htjela jer imam malo dijete.

Svaki trenutak proveden na poslu sam cijenila zbog toga sto sam znala da nemam puno vremena, gledala sam prve uspjehe svog malenog i sve je nekako išlo. Sve je nekako išlo jer me malo dijete tjeralo na balans. Balans koji mi je dopuštao da preživim.

Zadnje pak dvije godine, ova na izmaku i ova prethodna, natjerale su me da preispitam sve što sam mislila da znam i sve u što sam vjerovala. Zato su, rekla bih, bile krizne. Godine otvaranja oči i godine prihvaćanja. Prihvaćanje. Kako lagana i jednostavna riječ ali iza nje se krije nešto što meni bas i ne ide. Šest ili sedam godina koje su prošle prije njih bile su nekako rast. Ne da nije bilo teških trenutaka, ali imala sam osjećaj da stalno idem prema gore.

Potkrijepljena svojim znanjima i uvjerena u neke od new age tehnika i tumačenja imala sam osjećaj da držim život za jaja. The only way is up. Još uvijek dovoljno mlada da budem dovoljno naivna i na neki način uvjerena da, ako samo dovoljno vjerujem, ništa ne može poći po zlu.

I nema ništa loše u tome, naprotiv. Loše je kad zbog tog uvjerenja kojeg sebi nasađuješ počneš negirati stvarnost. Koja ni sama nije tako loša ali nije ni savršena kao u mojoj glavi.

Negiranjem te stvarnosti i uvjeravanjem sebe u nešto što naprosto nije istina dovela sam se do toga da sam se iznutra osjećala loše. Nešto me počelo nagrizati i jesti. Molila sam se danima da mi se otvore oči na svim razinama. Da vidim istinu. Da sam spremna na istinu.

Imala sam osjećaj te 2018. da sve ide prema dnu. I opet, nije se dešavalo nešto životno ugrožavajuće, ali nije ni bilo onako kako si je mala Ivka zamislila.
Ta je godina bila moja prekretnica.
Kriza u braku, kriza u poslu i neka osobna kriza. Budući da sve kod mene ide malo brže, imam sad osjećaj ko da je to bila neka životna kriza kad revidiraš to što jesi, gdje si stigla, i kamo zapravo dalje. O ovom potonjem nemaš pojma. Imaš neku teoretsku ideju, ali nemaš pojma. Ili nemaš resursa u obliku energije, volje, čega god, iako znaš da si sposobna. Znaš da si sposobna postići sve što želiš ali nisi više sigurna da to želiš jer to što želiš dolazi uz neku žrtvu. Naprosto si drukčija.

Uz to je došlo da su mi se stvarno otvorile oči i vise ih nisam mogla zatvarati pred istinom. Kažu da svako ima svoju istinu, ali više nisam sto posto sigurna u značenje tih riječi. I dalje vjerujem u to da je istina podložna tumačenju na različite načine ali ipak postoji neovisno o tumačenju. I postoji neovisno od našeg uma. To je bila velika lekcija 2018. Pozitivnost nije uvjeravanje sebe da si super i da je sve super. Pozitivnost je pronalaženje super stvari u ne tako super životnim trenucima.

Upoznala sam sebe u najgorim izdanjima. Bar se nadam da su najgora izdanja, jer ne znam mogu li podnijeti ako ima još gorih. (smiley face). Upoznala sam svoj brak u najgorim izdanjima. Vrijedi isto kao i za ovo gore. I upoznala sam istinsko značenje ustrajanja na svojoj misiji i suočavanja s time da nije baš točna ona da ako radiš što voliš i trudiš se, uspjet ćeš na svim razinama. Možda hoćeš u nekom trenutku, ali već u slijedećem možda nećeš. Tko si tada, što činiš tada i kako se nosiš s tim, pokazuje ti zapravo tko si doista.

Ne mogu reći da sam baš prestala vjerovati u svoje snove. Nisam potpuno. Ali sam sebe natjerala kroz promišljanje ali i životne situacije da preispitam što zapravo jesu moji snovi. I jesu li oni snovi ili prikriveni perfekcionizam i težnja da sve bude gotovo savršeno. Je li to zrelost, realizam ili pesimizam? Nemam pojma. I svaki ću dan odgovoriti drugačije.

Danas ako se to pitam reći ću da je to zrelost i buđenje. Zato jer shvaćam da je život nesavršen i pun izazova i da su ti izazovi jači i veći kako mi postajemo zreliji, stariji i svjesniji.

Kako otvaramo oči počnemo gledati u istinu o sebi, svom poslu, odnosima, i životu općenito. Bile su te dvije godine istine. I godine na čijem izmaku vidim pravu poantu sreće i pozitivnosti. I vidim svoju slijedeću lekciju. Vidjeti sve onako kako jest, prihvaćati i pronalaziti trenutke radosti u svakom danu, bez težnje da svaki dan bude cijeli radost. Zavoljeti sebe do srži sa svim pizdarijama i doista napokon prihvatiti nesavršenost sebe, drugih i života samog. Pronaći način da vjeruješ u sebe čak i kad imaš osjećaj da si na donjoj putanji. Gledati otvorenih očiju i smijati se ponekad tome što vidiš.

Prigrliti da – imati sve – ima i svoju cijenu i da možda nisi spremna platiti ju. Ne u ovom trenutku, a možda i ne u ovom životu. Revidirati želje i ciljeve, uklopiti u sebe taj manje ambiciozni dio. Vjerovati u moć pozitive i takvog razmišljanja kao dio koji će ti pomoći da doživljavaš rane spomenute trenutke radosti čak i kad nije sve kako treba. I ne znam kako to artikulirati da ne zvuči kao da ne vjerujem u snove, ali shvatiti da postoje okolnosti, crte ličnosti, životni put, van naših ideja o životu. Možeš dati sve od sebe a opet ne uspjeti u nečemu. Možda zbog manjka znanja ili sposobnosti, možda zbog uvjerenja, a možda naprosto zbog toga što je tvoj životni put drugačiji.

Jedva čekam vidjeti što će mi donijeti Nova godina, 2020. i koji će ciklusi u mom životu s njom završiti, a koji se novi pokrenuti. Budi mi dobra godino Nova, donesi mira i radosti. : )

Objavi komentar