Ivka Armanda Todorović

Ja (ni)sam samo plesačica!

Nekad mi je bila uvreda kad bi me netko nazvao plesačicom. Sjećam se, u jednim novinama nakon jednog je eventa pod mojom slikom bilo napisano: Ivka Armanda Todorović, plesačica oko šipke. Tako nekako. Pogledala sam taj natpis i totalno se narogušila. Nisam ja plesačica, ja sam poduzetnica, vlasnica studia, kreatorica programa za žene.

U jednom trenutku, ne tako davno, to mi je postao kompliment. Plesačica. Nije li to nešto najbolje na svijetu? Da plešeš kroz život, posao, odnose? Nije li doslovno genijalno biti „samo“ plesačica?! U svijetu u  kojem ljudi idu na posao da bi satima sjedili za kompjuterom i čekali da prođe vrijeme kako bi otišli doma i sjedili na kauču. Čekamo vikend, čekamo ljeto, čekamo godišnji. Ako stalno čekamo, kad zapravo živimo?

Ovaj sam tjedan provela više vremena u dvorani nego obično. Malo je patila papirologija koja prati moj posao, malo je patilo vrijeme za obitelj, ali ja… ja nisam patila. Osjećala sam se toliko protočno, zdravo umorno, malo odmoreno od vlastitih misli i kompliciranosti. Pritisla me količina treninga i privatnih sati da me prisilno odvoji od stvari koje nisu moje. Da me gurne u to da ja jesam to – plesačica.

Komplicirana kakva jesam, jako puno promišljam. Često sjedim sama sa sobom i preispitujem svoje izbore, okolnosti, sve što sam napravila i sve što nisam napravila. Pa se tako često pitam dajem li dovoljno u dvorani. Je li dovoljno to što radim tako kako radim, naprosto puštajući da trenutak, inspiracija i intuicija odrade što trebaju u trenutku kad se nađem u dvorani, u polumraku, na strunjači i pored šipke. Možda bi trebala nešto novo, nešto drugačije, nešto dublje?

Da se razumijemo, baš taj nagon za preispitivanjem stvorio je puno predivnih radionica, događaja, usluga koje je Angels nudio kroz ovih devet godina. Ali suština je ostala ista. Pod. Šipka. Fotelja. Pokret. Muzika.

Stvar je u tome da, kad se pustim, taj posao koji radim u dvorani meni dolazi s takvom lakoćom i tako prirodno da nekad imam osjećaj da nije dovoljno. Jer, kako bi bilo dovoljno ako nije muka? Ako nije teško? Onda zađem u preispitivanje sebe i svog uspjeha jer biznis kao biznis nije mi materijalno dao sve što sam očekivala i nije me nahranio novcem onoliko koliko bi htjela. Dala sam sve od sebe. Radim ono što volim. Moj posao je moja strast. A di su pare?

• 

Nije da ih nema, od svog posla ja već neko vrijeme lijepo živim. Ali iz svega što sam kroz život pročitala dalo bi se naslutiti da je dovoljno voljeti svoj posao i dati sve od sebe i pare će se sasuti na tebe, sve će doći samo, totalno ćeš rasturati tržište. SVI mogu biti Bill Gates. Ili Steve Jobs.
Ali, što ako to nije Tvoje? Što ako osjećaš da radiš sve kako bi trebalo a neke stvari naprosto ne dolaze? Što ako tvoja svrha nije da postaneš poznata, bogata i opako uspješna poslovna žena? Što ako tvoja želja zapravo nije želja tvog srca nego razultat tvog ega, društva i programa?

Onda mogu doći teža vremena. Vremena u kojima preispituješ sebe. Gruntaš. Razdireš se iznutra. Jer niko ti nije rekao da osobni rast i razvoj i promjena nisu uvijek put ka lakoći. Odnosno jesu, ali na tom putu postoje prepreke. Tvoj ego, društvo i programi. Te prepreke su upravo prilike u kojima će neki tvoj sloj ispasti. I započinje transformacija koja može biti bolna. Znaš li kako izgleda transformacija gusjenice u leptira? Izgleda bolno. Ljuštura je tako čvrsta i sljepljena za tijelo da se ona polako, bolno skida s njega i polako se oslobađa toga što je sputavalo njena krila. I da, događa se u vrijeme u koje se događa. Nema prije, nema kasnije. Baš tada kad treba.

Tako je i s tim ludim izazovima u našem životu. Dogode se kad se dogode. Stisnu nas kad nas stisnu. I nema mrdanja. Ako se moliš za otvorene oči, pazi da se stvarno ne otvore. Jer onda nema nazad. Kreće oslobađanje gusjenice u leptira i skida se ono što se skida.

Baš kao i kod mene u dvorani. Svaki otpor koji žena ima, ja pozdravljam s veseljem i ljubavi. Svaki put kad vidim da ne može otvoriti srce, pokrenuti zdjelicu, usporiti ili ubrzati, izvesti nešto na šipci, ja sam sretna. Evo ga! Ljuštura! Sad kreće skidanje. Pretvaranje u leptira. I to se dogodi puno puta. Jer mi smo ljudi drugačiji od leptira, imamo društvo, odgoj, okolnosti, poslove, partnere i svašta drugo što nas tjera da se ponovno pretvorimo u gusjenicu.

Uđemo u kukuljicu stvarnog života. Zavučemo se unutra i stisnemo se. Posao. Kuća. Djeca. Malo birtije. Tup. Tap. Tup. Tap. Čahura. Jer tako treba. Tako se mora. Krediti, osiguranja, utrka štakora. Ne talasaj. Tup. Tap. Tup tap.

Pa opet iz čahure van. I opet možda bolno, za neke od nas. Nije to jasna bol. Neopipljiva je. To je promjena. Duhovni razvoj. Ne bi rekla rast jer to mi nekako znači da ide prema gore i da je lagan, samo ideš i ideš. I za neke jest. Neke je od nas samo puknula inspiracija da živimo kako želimo neopterećeno, slobodno iz duše. A neke od nas nije, već nas puca svako malo i lagano trese dok ne shvatimo. A ako ne shvatimo trese nas i jače. Tup. Tap. TUPTAPTUPATAP i praaaaaaaaaaaaas!!!!

Toliko se danas priča o toj autentičnosti, a toliko je malo ljudi istinski živi. Nije lako živjeti autentično jer to zapravo znači živjeti onkraj ovog svijeta koji nas okružuje a opet biti uronjena u njega. Biti plesačica naprimjer. Ili biti uspješna poduzetnica s milijunima na računu. Ali biti svoja.
Prepoznati sve što nije naše i nije od nas, iznutra. Sve trebala bi, morala bi, ali tako to ide.

Ma kako to točno ide? I tko to zapravo može reći? Samo ti. Sama za sebe.