Hvala Ti na Tebi

Dan sam započela na najljepši mogući način, kao i uvijek, zahvalnošću. Čak i kad sam loše volje do bola ili me nešto muči, ili imam hrpu obaveza, početak dana u osjećaju zahvalnosti nekako me uvijek vrati na pravi put i u bolje emocije, emocije koje su iskrenije a ne zatrpane bukom mojih misli…

Nastavi čitati

Težnja za savršenstvom – najbolji izgovor

Nemam pojma zašto, ali uvijek mi je lakše izraziti svoje misli na facebooku nego na blogu ili u videu koji planiram snimiti već godinama. Taj neki filing da tu mogu samo blebnuti kad mi dođe inspiracija napusti me kad krenem pisati blog. Težim savršenoj slici, savršenom naslovu, savršenom tekstu i savršenom vremenu u kojem ću ga pisati. Al to savršenstvo dođe rijetko, pa tako i s time su moji tekstovi rijetki.

Osim u pisanju, učim to i u plesu. Nije savršen trenutak za plesanje, nemam savršenu stvar, nisam savršeno spremna da se pustim. Bla bla bla bla bla. Savršenstvo je ubilo mačku. Nije, znatiželja je, kažu, ubila mačku, ali “you get the point”. Nastavi čitati

Pokaži mi kako plešeš, reći ću ti tko si

Imam potrebu izbaciti neke osjećaje i riječi iz sebe, ali nisam sigurna koliko će te riječi prenijeti ono što osjećam unutra. Ponekad mi je to kao zapetljana masa emocija koje me tjeraju istovremeno u suze i smijeh, u punoću i prazninu, u samoću i otvorenost prema svemu i svima. Nastavi čitati

Imaš li i ti sindrom dobrice? Gdje prestaje dobrota, a nastaje nisko samopoštovanje?

Jako dugo i jako puno razmišljam o ovoj temi jer se u mom životu često pojavljuje ovaj sindrom. Naravno, ne kod mene, ali ga primjećujem kod mnogo žena i uvijek me nekako rastuži ta dobrota. Možda malo čudno zvuči jer biti dobra je nešto prekrasno, no samo onda kad si prvo dobra prema sebi.

Staviti sebe na prvo mjesto i na svojevrsno prijestolje u svom životu možda nekom može zvučati sebično ili čak to može nazvati narcisoidnim, ali to su nam uvjerenja usađena kroz godine odgoja, škola i utjecaja drugih ljudi zbog kojih sebe smatramo boljima ako prvo udovoljimo potrebama svih bližih i ne tako bliskih osoba, a tek onda se posvetimo svojima. Ako ostane vremena.

Nikad nisam sama imala takvo uvjerenje, a što sam starija sve snažnije sam sigurna u to da sebe uvijek moram staviti na prvo mjesto. I u nekim bliskim odnosima to isto činim jer smatram da tek tada kad su moje potrebe na prvom mjestu mogu iz čistog zadovoljstva i želje zadovoljiti potrebe ljudi koje volim i cijenim. Znao mi je muž to i reći u nekoj raspravi – ti se uvijek pobrineš prvo za sebe. Iako me to na prvu malo zabolilo, shvatila sam da sam sretna što je u pravu. Nemojte me krivo shvatiti, obožavam pomagati drugima, činiti usluge, dati svoje srce na pladnju i dijeliti sve materijalno i nematerijalno sa širokom skupinom voljenih ljudi, ali nikad neću učiniti nešto što se ne poklapa s mojim željama i potrebama. Ako mi se ne da, ne idem. Ako mi je jako stalo da usrećim osobu koja me traži da idem, onda mi se i ide.

U svojem poslu se susrećem s puno žena koje će učiniti sve za svakoga. „Dale bi i bubreg za druge“ , kako se ono kaže? I sve su redom predivne, uspješne žene koje su mile i drage prema svima. Prema svima, osim prema sebi samima. Možda se na prvu to ne vidi jer ih i davanje drugima usrećuje, ali njihova su srca i umovi prepuni zamjeranja sebi, grešaka koje si nikad nisu oprostile i ispunjeni vratima koje nikad nisu zatvorile, a sve u želji da budu – dobrice.

Gdje je granica? Gdje prestaje dobrota i nastaje nisko samopoštovanje teško je odrediti. Mislim da je to prilično individualno za svakoga od nas i da naša unutarnja svijest itekako zna gdje prestajemo mi i počinje želja za udovoljavanjem drugima. Ponekad udovoljavati drugima može biti rezultat niskog samopoštovanja, a ponekad samo želje da se svidimo svima. Vjerujte mi, nije se rodila osoba koja bi se svima svidjela. A to zapravo nije ni važno. Najvažnije je svidjeti se sebi, a tek onda sve ostalo. Ne možeš dati ono što zapravo nemaš, zar ne?

Baš zato, žene kad plešu prvo krenu iz straha od neuspjeha i želje da zadovolje nečija očekivanja. Ono što ih mi nastojimo naučiti, da plešu isključivo za sebe i zbog sebe kao što meditiraju isključivo za sebe i zbog sebe, zahtijeva određeno vrijeme i suočavanje sa sobom. Zahtijeva razvoj samopoštovanja kroz prihvaćanje svog tijela u početku, a kasnije i prihvaćanje cijele sebe i svih dijelova svoje osobnosti.

Kad prihvatiš sebe, polako krećeš primjećivati sve svoje dobre strane, svoje vrline i prednosti i učiš ih slaviti. Pri tom mislim i na slavljenje svoje ljepote, iznutra i izvana. Tek onda okrećeš se manama i polako spoznaješ da su i one prekrasne. I zadnja stvar koju doživljavaš je oprost. Svi činimo greške i ma koliko imali sindrom „dobrice“ kad-tad nekoga, najčešće nenamjerno, povrijedimo svojim postupcima. Ili povrijedimo same sebe. Ako još nismo osvjestile sebe i krenule u razvoj samopoštovanja, onda kreće krivnja, samooptuživanje i izostane ono najvažnije – oprost samoj sebi. Kao u onoj pjesmi, „okrećemo ringišpil u svojoj glavi“ i sami sebe iskupljujemo čineći još dobra drugima na uštrb sebi.

Radeći na slobodi vlastitog tijela, radimo na slobodi duha, emocija i osobnosti. I to se vrlo brzo vidi u pokretu. Kad počneš sebe stavljati na prijestolje, slaviti svoje vrline i voljeti svoje mane, plesati imajući na umu samo svoj osjećaj, a ne tuđa očekivanja, onda tijelo postaje fleksibilno, fluidno, opušteno. A pomoć, koju daješ i davati ćeš nakon toga, bit će iskrenija, s pravom namjerom i uvijek s tobom prvom na umu. Voli sebe, da možeš voljeti druge.

15916726dd9d4d52c47a

Izvor: https://zdravakrava.24sata.hr/psiha-i-seks/imas-li-i-ti-sindrom-dobrice-sada-je-vrijeme-da-stavis-sebe-na-prvo-mjesto-14402

Ženi nije namijenjeno da bude nezaustavljiva

Iako je video samo reklama, Always reklama, me danas toliko pogodila da sam zaplakala. Znam da je velik dio toga što plačem izazvan podivljanim hormonima u trudnoći, ali onaj drugi mali dio, koji postoji bez obzira na „drugo stanje“, bio je potaknut unatoč tome što je ovaj video bio stvoren samo kako bi donio profit.

Pogledajte video ovdje.

Naime, kreatori videa pogodili su u samu sridu onoga što ja osjećam kao žena, ali i onoga što već godinama viđam u dvorani pri radu sa ženama:

  • Žena ne bi trebala biti neustrašiva
  • Žena nije snažna ona je slabiji spol
  • Žena UVIJEK mora biti sretna
  • Žena ne smije izražavati ljutnju, bijes ili tugu
  • Ženstvenost je slabost, nježnost i nemogućnost
  • Ženina važnost mjeri se izgledomIMG_64063id
  • Ljepota nije osjećaj nego mjera koju je netko drugi postavio
  • Neke stvari nisu za ženu samo zato što je žena
  • Žene moraju živjeti u skladu s tradicionalnim vrijednostima koje je smislio netko drugi
  • Žene su godinama ograničavane

Sve sam to doživjela sama na svojoj koži. Zamislite koliko smo puta čule da nešto nije za nas nego za dečke, da se curice ne ponašaju tako i tako, da se ne mrštimo i ne ljutimo jer tada nismo lijepe… Zamislite koliko smo puta ograničile sebe samo zato jer su nas drugi uvjerili da nešto ne možemo samo zbog svog spola. Sjetite se samo koliko puta vam je okolina rekla da nešto MORATE jer je vrijeme, a što rezultira pokušajem življenja po crti, crti koja se na kraju pretvori u točku koja, kao što točka zaustavlja rečenicu, zaustavlja život kakav ste sanjale živjeti.
Kad ćeš se udati? Kad ćeš imati dijete? Kad će drugo dijete? Zašto ne radiš nešto „normalno“? ili meni omiljeno pitanje, koje vrlo često slijedi nakon što kažem čime se ja bavim – a ti SAMO to radiš?
Nekad su me svi ti komentari prilično dirali u srce i  uvijek sam imala osjećaj da samnom nešto ne štima, no danas kad sam u nekim stvarima doista „ispala po crti“ samo čekam neki zavoj da izletim iz njega. Jer, bojim se samo prosječnosti. Samo dosade. Samo života po tuđim pravilima.

Najviše od svega me ipak dirnuo komadić videa u kojem djevojčica priča o tome da djevojke uvijek moraju biti la-la, jer baš zbog toga što se ženama toliko često nameće sreća i osmijeh kao obaveza, mnoge žene imaju problema s izražavanjem vlastitih emocija. Nagledala sam se bezbroj žena koje na van pršte srećom i energijom, a unutra su toliko nesretne, tužne i ljute. NoOLYMPUS DIGITAL CAMERA ti su osjećaji toliko duboko potisnuti da im samo spominjanje suza ili izražavanja bijesa izaziva podsmijeh.Istim su tim ženama trebale godine plesa, oslobađanja i prihvaćanja vlastitih osjećaja, ma kakvi god bili kako bi, možda po prvi puta zaplakale ili divljim plesom bez pravila izrazile svoju ljutnju.
Oduvijek me fascinirao pokret, a zadnjih osam godina intenzivno proučavam kako držanje tijela i način na koji se krećemo, pa čak i naša građa za koju mislimo da je genetska, reflektira ono što osjećamo iznutra ili si ne dozboljavamo osjetiti. I baš zato mi je prekrasno kad vidim ženu koja je došla u Angels pogrbljenih ramena, spuštene glave i stisnutih, neprotočnih pokreta kako se uspravlja, opušta grč u mišićima i podiže glavu visoko gore. Jednako koliko mi je drago kad ona koja je bila najglasnija i valjala najviše fora, držala se najhrabrije i u sve ulazila prva, priznaje da joj je teško i u plesu pusti suzu

 

Uglavnom, da reklama je, da neke su stvari u njoj klišeji, ali da, dodirnula me. Jer sam sama bila ograničavana i jer sama vidim žene koje su ograničavali, a koje danas još žešće i jače, ograničavaju sebe.