Vaginalni tekst
Počinjem pisati ovaj tekst iako zapravo ne znam što ću napisati i koja mu je tema. Počinjem ga pisati jer sam shvatila da sam u nekom trenutku umjesto iskrenosti sebi dala laž. Dala sam si laž da sam dovoljno dobra, da vrijedim, da sam slobodna i da se volim. Onako kako bi trebala voljeti svoje dijete. Ranjivo, hrabro, bez uvjeta i bez zadrške. To je bila moja laž.
Moja istina je da se volim, onako kako često volimo ljude oko sebe, kako često volimo svoje partnere. Kad su dobri. Kad oni vole nas. Kad nas grle, kad nas razumiju. Kad su ono što mi želimo da budu.
Photo by Leah Kelley on Pexels.com
Dok me nije ta spoznaja udarila kao bumerang u glavu, iskreno sam mislila da volim sebe. Ok, tu i tamo koja kila viška, krivi nos i podočnjaci oko očiju idu mi naživce, ali ništa strašno, pa ja volim sebe.
Aha. Do prvog pada. Do prvog neuspjeha. Do prvog perioda u kojem nisam super, ne osjećam se moćno ni snažno, nisam čak ni ok. Jer danas je imperativ da si ok, ma da si više nego ok. I taj imperativ dolazi od potpuno krive interpretacije i potpuno krive prezentacije tako često spominjane visoke vibracije. Visoka vibracija nije samo radost, ona je i mir. Radost ne može bez mira, ali mir, on itekako može i bez radosti.
Nekome je za osvještavanje potreban bolan prekid, smrt nekog bliskog ili bolest koja razara, a nekome su dovoljne male začkoljice ne putu života da mu okrenu lice prema ogledalu i natjeraju ga da se zapita voli li se dovoljno. Meni.
Težiti radosti i sreći, osjećati slobodu, autentičnost, hrabrost, sve je to poanta života i njegova misao vodilja. Ali na tom putu, bitno je osjetiti i sve ostalo – bol, mučninu, strah, tugu. Jer i to je život. I taj život ima neke svoje okolnosti. Mi jesmo kreatori života i većina stvari ovisi o nama. Ali ne sve okolnosti. Neke se okolnosti jednostavno dogode. I tada smo mi ti koji im daju značenje. Hoćemo li se okrenuti u tim trenucima očaju ili učenju, sasvim je svjedeno jer opet i ta dva smjera su nam učitelji. Treba se naučiti i biti očajan. I dozvoliti sebi da kloneš i da te boli. I da čuješ od drugih da si nezahvalna, ali ostanes vjerna sebi. Jer znaš da nisi. I to što te nešto boli, jedan dio tebe, to ne znači da nisi zahvalna za sve ostale dijelove kojih se držiš u svom očaju i koji te iz njega vuku.
Meni nije potrebno puno drame za osvještavanje i to je čest slučaj sa „preemotivnim“ i „preosjetljivim“ ljudima, koji su najčešće žene. Nije li to nedavno potvrdio i onaj tamo političar, koji je slučajno i na visokoj funkciji, kad je rekao – ne iznosite svoju intimu tako javno ženi koja je otrpila nevjerojatno bolan zahvat bez anestezije. Jer tako su nas učili. Budi tiho. Ne talasaj. Ne spominji vaginu, menstruaciju, kiretažu, porod. Vaginu. Vaginu. Vaginu. Vaginu.
Vagina. Vagina vagina.
Možeš spomenuti p.čku. To možeš. Možeš biti vrhunska p.čka. Ali nemoj biti vagina molim te. I nemoj da te boli. I nemoj toliko voljeti sebe da kažeš naglas da te boli. Tiho reci. Ne talasaj. Reci mami. Frendici. Sestri. Nemoj na glas.
I tako sa svime. Stisni se. Zakloni se. Dobre curice ne talasaju. Ne viču. Ne ljute se. Ne boli ih. One trpe, šute, skrivaju se. One se vole. Vole sebe u najboljem svijetlu i kad zadovoljavaju sve aktere ovog svijeta. Kad zadovoljavaju političara kojeg je sram kad se spomene vagina, kad zadovoljavaju svoje očeve i mame koje su isto krivo učili, kad zadovoljavaju autoritete svih oblika i kad njihov život odražava sliku života kakvog bi trebalo voditi. TO što nisi tako doista sretna, to nema veze s tvojim osjećajem i pogledom na život, nego s okolnostima. Okolnostima koje su takve kakve ti kažu da jesu.
Ljuti me to. Ljuti me što godinama ne treningu promatram žene stisnute od srama i zgrčene od zagušavanja vlastite biti. Ljuti me što ima trebaju mjeseci, a nekad i godine da osjete svoje tijelo. Osjećaju one svoje ruke. Svoje noge. Svoje vratove. Ali ne osjećaju zdjelicu, bokove, grudi i srce u njima. Ljuti me što trebaju proći mjeseci da bi žena mrvicu isplivala na površinu. Da bi progovorila o svojoj boli. Da bi sama sebi priznala NE VOLIM SE TAKVU KAKVA JESAM. Da bi shvatila da je sama sebi najveća maćeha, najstroža učiteljica. Ne okolnosti. Nego ona sama.
Foto by Ratko Mavar for Angels Body and Emotions
Ljuti me što danas kad šipka više nije izvor srama jer je eksponirana i dalje ženi trebaju mjeseci da se opusti. Ne zbog šipke. Šipka je komad metala. Nego zbog iznenađenja koje osjeti kad joj netko kaže da je to njeno tijelo i da ga može pokretati kako želi. Gore. Dolje. Lijevo. Desno. U krug.
Ljuti me što se i dalje žene vole samo kad su onakve kakve svijet želi da budu. Ljuti me što se i ja volim samo kad sam onakva kakva svijet želi da budem. Uspješna. Lavica. Kraljica majka. Nježna i podatna. Prilagodljiva i prilagođena. Jer ako nisi možeš biti jedino kučka. Bitch. Naporna.
Sve ovo što se događa oko nas, a sad spominjem samo bližu okolinu jer dalje bolje da ni ne krenem u sve zakutke zemlje gdje su žene tretirane gore od životinja, zapravo se događa cijelo vrijeme i to na mikro i makro razinama. No čini mi se da je dosta. Čini mi se da sve više tekstova, radionica, seminara, priča koje u sebi imaju buđenje ženske svijesti imaju i svoju svrhu. Da nam probude tu žensku svijest. Svijest da smo dovoljne takve kakve jesmo. Svijest da možemo biti glasne. Svijest da ženstvenost nije samo dobrica u pregači koja samo kima glavom. A može biti. Svijest da feministica nije samo žena zakopčana do grla prodorna u poslu i želji da probije stakleni strop u muškoj firmi. A može biti. Svijest da senzualnost, ženska seksualnost i seksipil nije samo šipka, štikla i seksi odjeća. A može biti.
Foto by Ratko Mavar for Angels Body and Emotions
Svijest da biti žena znači voljeti sebe do kostiju i srži. Nastojati biti bolja po svojim kriterijima. Govoriti naglas kad želiš, šutjeti kad odabereš. Biti malo i vještica. Boginja. Biti ono tko jesi i puštati druge da to budu. I voljeti se kad nisi. Osjetiti svoje tijelo i hrabro ga nositi. Otvoriti ramena, isprčiti guzu, odjenuti što želiš bez straha od osude ili napada. Gledati okolnosti na svoj način i proživjeti ih na svoj način. Plakati kad ti se plače, smijati se dugo, blesavo, histerično. Pustiti nekad te zovu kučkom kad se boriš za ono u što vjeruješ. Pa što?! Biti ljuta. O kako je dobro ponekad biti ljuta! Ima taj prizvuk nedozvoljenog jer i jest na neki način. Dobra žena nikad nije ljuta. Ja jesam. Stvarno sam nekad ljuta. Na sebe, na muža, na dijete, na okolnosti. I prođe me brzo jer se ne bojim više biti ljuta. Izraziti ljutnju. Udariti jastuk, razbiti zid u plesu, namrštiti se (nemoj, imat ćeš bore!)
Vrijeme mi je da se počnem voljeti bez laži. Da skužim di se ne volim. I da i to volim. Volim to što se ne volim. Ko razumije shvatit će. Tako nekako.
Vagina. Vagina. Vagina. Belj.
