
Kad ti je do nečeg doista stalo… ego će morati na lajnu
Zadnjih dana sam u aktivnoj potrazi za poslovnim prostorom i novim domom svog Angelsa. Kad sam shvatila da nema natrag i da je noga u dupe ponekad samo katapult za izlazak iz zone komfora, shvatila sam i da imam dva puta. Jedan je jadati se, sažaljevati sebe i tužno pitati – zašto baš meni? Drugi je, hrabriti se, osnažiti se, okružiti se vlastitom ljubavlju i ljubavlju drugih i veselo pitati – zašto baš meni?
Cijela ta potraga podsjetila me na dane kad sam još bila na faksu i kad sam poslove tražila na lude načine, nisam odustajala, bila sam toliko luda i blesava da sam dobivala ponude sa svih strana. Nikad neću zaboraviti kad sam ljepila etikete u skladištu i vidjela u Scu oglas za posao hostese na velesajmu. Nisam uopće razmišljala da nisam neki manekenski tip, imam metar i zgaženi smokić, a nisam ni fotomodelske ljepote. Samo sam znala da to hoću. Oglas je najavljivao audiciju za dan poslije, a ja sam krenula odmah taj dan. Audicija je prošla, a ja sam se drugi dan vratila u skladište. Do TOG poziva. Dobila sam posao, dobila i masne pare za to vrijeme, i poziciju kod nekog novog modela auta. Kasnije mi je vlasnik agencije priznao da ne vjeruje da bi me zaposlio, ali način na koji sam došla hrabro dan prije i rekla – ja sam došla prije svih ne da mi se sutra u gužvu, kupio ga je na prvu i odmah je znao da će me angažirati.
Ta ludost je prošla, a onda je došla nova. PR. Novinarstvo me nekako nije privlačilo nikad se nisam kužila u politiku pa sam htjela raditi u PR-u. Izvukla sam na papir sve agencije u zagrebu (tada ih je bilo puuuno manje nego danas), i krenula. Dobar dan, ja sam ta i ta. Volontirala bih ako treba. Tadašnji tajnik HUOJ-a (udruge za odnose s javnošću) bio je bomardiran mojim pitanjima. Nekoliko tjedana kasnije na njihovom pageu je krenula studenstka sekcija za prijavu na praksu. Nemam pojma jel to imalo veze s mojim dosađivanjem. Bila sam prva prijavljena na tu sekciju i odmah imala dogovoreno nekoliko sastanaka. Bila sam spremna volontirati, a popodne raditi u skladištu, samo da steknem iskustvo. Dobila sam posao u roku nekoliko dana. Točno taj koji sam htjela i pretekla neke puno obrazovanije od sebe. Opet, malo blesavoće, malo hrabrosti i definitivno količina posla koju sam već kao studentica druge godine imala iza sebe. Nisu to bili neki mudri poslovi, ali vjerujem da su pomogli – i hostesiranje i sajam i pranje prozora u srednjoj, i skladišta i ankete i marketing postprodaje u auto industriji (čitaj: prodaja guma ahahahaha).
I evo sad, nakon svega, da ne dosađujem s tim kako je put dalje išao, ali NIKAD nisam tražila posao preko natječaja, uvijek na ovakve načine, došla sam do svoje svrhe, misije, najveće ljubavi svog života (ok, uz obitelj naravno), i u jednom trenu sve što sam gradila jako se zaljuljalo. Malo sam se sažaljevala, malo ljutila, a onda prihvatila i krenula naglavce u svoj zadatak. Kucam na svaka vrata i ako radite negdje i uskoro vidite da vam uletava kovrčava čupava glava s pitanjem – ima li tu slobodnog prostora, znat ćete da sam to ja. Jučer smo doslovno autom vozile pokušavajući iz slike u oglasu skužiti gdje se nalazi prostor, pa uletile čovjeku u ured. Osim pitanja – ima li tu slobodnog prostora, odmah sam mu krenula komentirati kako njegov prostor ima baš visinu koja meni treba. Maja i ja virimo u sve gdje vidimo da je prazno, uletavamo u firme, njuškalo mi je nova društvena mreža. A paralelno, preispitujem sebe i tražim način da radim ono što živim čak i u ovoj situaciji.
E tu nastupa tek ono pitanje koliko ti je stalo do nečega. Je li ti stalo dovoljno da svoj ego staviš na lajnicu i vratiš se nekim počecima? Meni da. To je ko chachacha jedan nazad, naprijed dva. Stavila sam ego na lajnu, osjetila u punini da ono što radim, da ono što smo stvorile u Angelsu nije uopće ovisno o tome da imamo svoj studio. Bit će ljepše, lakše i radosnije kad ga nadjemo ali do tada.. Možemo i drugačije. Možda se nekome ne čini tako, ali povratak u podnajam, kombiniranje vođenja na različitim mjestima u različitim dvoranama koje nisu tako divne kao moje, znak mi je da sam dovoljno velika da i kad sam mala, nisam mala. Jedva čekam. Jedva čekam zatvoriti svoje oči, pustiti prve taktove muzike, izgovoriti prve riječi. Voditi žene u meditaciju, u ples, u slobodu i hrabriti ih baš onako kako hrabrim sebe. Korak nazad, naprijed dva. I čak sam nekako i uzbuđena, vratili su se leptirići.
Ego nam može služiti. U pregovorima, u trenucima kad moramo reći NE ili DOSTA. Ali bitno je da nam on ne bude važniji i snažniji od ljubavi. Prema sebi, prema drugima ili prema svojoj svrsi. Pazite ga, držite ga na lajni. Lijepo je odabirati ljubav kad vas obuzme strah.

Slika iz doba hostesiranja
Mirjana
Bravo Ivka svaka cast,predivno si ovo napisala i dok citam ovo osmijeh mi je na licu i znam da cemo uz takav tim i tebe bez koje nebi bilo tog tima brzo se naci u novoj dvorani i zaplesati….pusa
Ivka Armanda Todorović
<3