Možeš li pobjeći od svoje boli?

Ovih dana sam sva upetljana u sebe. I nekad mi se čini da što više radim na sebi zapravo sam više tužna, više zbunjena i više me boli. I začuđujuće, nisam daleko od istine, jer to tako zapravo i jest. Nastavi čitati

Do kuda se(be) voliš?

U zadnje vrijeme prolazim kroz emocionalni tobogan jer sve što mi je nekako predstavljalo stabilnost u životu, razgibalo se i razbibalo, nestankom prostora u kojem sam provodila većinu svog života. Da, često sam tamo bila više nego doma, a često sam tamo i bježala od doma. Nastavi čitati

Mojih 12 ikona, 12 emotivnih kraljica, 12 arhetipova žene

Danas se jako puno priča o ženskoj energiji. Netko će znam, reći da je to samo trend, ali taj netko će isto reći puno drugih stvari i vjerojatno komentirati jako bitne vijesti na portalima poput kojoj su zvijezdi izvirile gaćice ili uporno tupiti da je svijet ružno mjesto i da nema smisla biti dobar. Ok, sad generaliziram, ali činjenica je da je sve tako netko jednom zvao trendom. I širenje pismenosti i borbu za pravo glasa žena. Feminizam je isto trend, koji se ponavlja već stoljećima. Eto, zadržalo se. Hahahahaha! Nastavi čitati

Težnja za savršenstvom – najbolji izgovor

Nemam pojma zašto, ali uvijek mi je lakše izraziti svoje misli na facebooku nego na blogu ili u videu koji planiram snimiti već godinama. Taj neki filing da tu mogu samo blebnuti kad mi dođe inspiracija napusti me kad krenem pisati blog. Težim savršenoj slici, savršenom naslovu, savršenom tekstu i savršenom vremenu u kojem ću ga pisati. Al to savršenstvo dođe rijetko, pa tako i s time su moji tekstovi rijetki.

Osim u pisanju, učim to i u plesu. Nije savršen trenutak za plesanje, nemam savršenu stvar, nisam savršeno spremna da se pustim. Bla bla bla bla bla. Savršenstvo je ubilo mačku. Nije, znatiželja je, kažu, ubila mačku, ali “you get the point”. Nastavi čitati

Pokaži mi kako plešeš, reći ću ti tko si

Imam potrebu izbaciti neke osjećaje i riječi iz sebe, ali nisam sigurna koliko će te riječi prenijeti ono što osjećam unutra. Ponekad mi je to kao zapetljana masa emocija koje me tjeraju istovremeno u suze i smijeh, u punoću i prazninu, u samoću i otvorenost prema svemu i svima. Nastavi čitati

Buntovne s razlogom

Sjedim na kauču, pokrivena dekicom, pijem čaj, tipkam mail i razmišljam.. Razmišljam o muzici i plesu i svemu što od njega dobivam. Razmišljam o tome kako sam uz njega zavoljela svaku emociju, pa čak i tugu koju sam uvijek prije nastojala izbjeći. Tuga. Tako prisutna u svakoj od nas zbog različitih razloga..
No nije samo tuga ranjivost, ranjivost je svako ogoljavanje, pokazivanje svijetu. Sve ono što skrivate od svih pa i od samih sebe, kad jednom pokažete, pokazujete svoju ranjivost. Za nekoga je to tuga, nježnost, a za nekoga pak samopouzdanje, hrabrost, nemilosrdnost. Svaka osoba, svaka žena sve to ima u sebi. I ono što je društveno prihvatljivo i u nama ženama se potiče ali i ono što nije i što nekako naučimo skrivati.
U dvorani tu skrivanju nema mjesta. I baš zato, kao što svlačimo majicu, jaknicu, suknjicu ili hlače, svlačimo i dijelove sebe nametnute od društva. Trebala bi ovo, trebala bi ono, trebala bi ovako trebala bi onako. Zahebi sve to! Jedino što bi trebala je ništa. Nitko ne postavlja pravila koja moramo slušati, postavljamo ih same.
IMG_4315.jpg
I zato je dvorana mjesto bunta. I zato svaki tjedan ulazimo u nju buntovne i slobodne biti to što jesmo. Divlje nesputane ranjive. Ljute, nježne, slabe ili jake i hrabre. Sve smo to mi. Zamišljam nas često kao divlje žene iz nekog davnog plemena koje se povlače negdje u divljinu, pale logorsku vatru, svlače se u one kožne krznene suknjici i plešu uz ritam bubnjeva. I ti bubnjevi u nama su glasni i sve glasnije, kao da lupamo nogama uzvikujući NE: Ne sputavanju, ne zakočenosti te predivne zone bokova! Ne zlatnim kavezima, utabanim putevima, dosadnoj svakodnevici u kojoj nas žele zakopčati u odijela do vrata, pretvoriti nas sve u bezlične, bespolne ljudde koji će automatizmom živjeti. Buđenj, posao, ručak, posao, kuća, spavanje – sve u nekom ritmu bez osjećaja zahvalnosti, bez osjećaja slobode.
Mi smo pobuna. Mi smo novi feminizam. I želimo imati sve što želimo. I ona koja je odabrala ostati doma i čuvati djecu i ona koja je odabrala ne imati djecu. I ona kojoj se sviđaju žene i ona kojoj se sviđaju muškarci. I ona koja pleše oko šipke i ona koja vozi motore. Sve smo mi pobuna. Pobuna nad tradicijom, pravilima, okovima.
Sjećate se priča o vješticama? Nismo li im pomalo slične?
A što kad bi vam rekla da može drugačije? ili već to i same znate..? što kad bi vam rekla da peglanje uz muziku u štiklama i kruženje bokovima može postati jedno posebno iskustvo? Što kad bismo običnu vožnju s posla u prometnoj gužvi pretvorile u avanturu vlastite veličanstvenosti uz zamahivanje kosom i kruženje zdjelicom? Što kad bi vam rekla da ne morate poštivati ničija pravila osim svoja? Biste li mi vjerovale?
Da možete u dvorani biti ne samo nježne i dobre, ne samo senzualne i voljeti sebe već slobodne, bezobrazne u sebičnom pokretu, lavice,, vučice totalno nesputane u svom tijelu i slobodi i samopouzdanju?
Biste li mi vjerovale?
*današnja inspiracija jest zapravo mail mojoj grupi Angelsicama. Toliko me ponio taj osjećaj bunta i slobodne žene da sam mail odlučila javno podijeliti.

ivka armanda todorovic

angels body and emotions – tvoja priča ispričana pokretom

Ne možeš! E, baš mogu

Ovo je priča o Anamariji, o ženi koja se usudila, o ženi koja je pobijedila svoje strahove i učinila nešto unatoč predrasudama

Imam jednu karakternu crtu koju sam nekad smatrala velikom manom, a danas je smatram velikom prednošću. Može se nazvati tvrdoglavošću, upornošću ili inatom, zavisi iz kojeg kuta ju promatraš i kako je vidiš. Nekad sam je zvala inatom, danas je zovem svojom snagom.

Malim crvićem koji me tjera da idem tamo gdje mi drugi kažu da se ne može ići, tamo gdje mislim da ne smijem i tamo gdje moja zona komfora postaje obris na horizontu. Znate ono, kao sunce kad u suton zaranja u more, pa se čini da je tu, nadohvat ruke, da možeš do njega doplivati, ali što se više približiš ono više izmiče.

IMG_2599.jpgTa zona komfora mi je u životu uvijek to i bila. Negdje tu, nadohvat ruku, ali opet daleko. I nekad sam zbog toga bila nesretna, misleći da s takvim životom nikad neću pronaći mir u sebi. Danas znam da to nema veze s mirom. Da je moj mir uzburkanost i stremljenje višem cilju. Kad dostignem jedan već škicam drugi. Mir je došao kad sam u tome počela uživati.

Počela sam uživati u tome da učinim ono što drugi smatraju da ne mogu učiniti. Zamišljala sam svoje prvo idealno radno mjesto u agenciji za odnose s javnošću. Drugi su rekli da to ne mogu naći bez takvog radnog iskustva. Pogriješili su.

Otišla sam s tog radnog mjesta jer sam željela žene podučavati plesu i samopouzdanju. Novinarka po struci, želi biti plesačica. Ne možeš, rekli su, od obrazovane žene postat ćeš tamo neka plesačica. Ne možeš, rekli su. Pogriješili su.

Pogledaj filmić

Htjela sam imati svoj studio gdje će sve biti po mom, gdje će se rađati moje ideje koje će drugim ženama uljepšavati živote a mene veseliti. Željela sam raditi nešto što bih radila i bez plaće ili da imam sav novac na svijetu. Ne možeš, rekli su. TO se ne može samo tako. Pogriješili su.

Anamariji su isto rekli da ne može. Ne može ONA plesati oko šipke. To je za klinke. To je za gimnastičarke. Ne možeš, rekli su. Pogriješili su.

Ovo je priča o Anamariji. Ovo je priča o ženi koja se usudila. O ženi koja je pobijedila svoje strahove i učinila nešto unatoč predrasudama.

Ovo je priča o ženi koja nije dala da je suvremeni kriteriji ljepote spriječe u tome da se osjeća lijepom.

Ovo je priča o ženi koja je učinila nešto veliko, ma koliko se drugom činilo malim. Priča o ženi koja je promijenila svoje uvjerenje da ne može i otkrila da može.

Ovo nije priča o plesu na šipci.
Ovo je priča o malom činu hrabrosti.
Ovo je priča o Ana-Mariji.

 

Izvor: http://www.naturala.hr/ne-mozes-e-bas-mogu/4597/