Težnja za savršenstvom – najbolji izgovor

Nemam pojma zašto, ali uvijek mi je lakše izraziti svoje misli na facebooku nego na blogu ili u videu koji planiram snimiti već godinama. Taj neki filing da tu mogu samo blebnuti kad mi dođe inspiracija napusti me kad krenem pisati blog. Težim savršenoj slici, savršenom naslovu, savršenom tekstu i savršenom vremenu u kojem ću ga pisati. Al to savršenstvo dođe rijetko, pa tako i s time su moji tekstovi rijetki.

Osim u pisanju, učim to i u plesu. Nije savršen trenutak za plesanje, nemam savršenu stvar, nisam savršeno spremna da se pustim. Bla bla bla bla bla. Savršenstvo je ubilo mačku. Nije, znatiželja je, kažu, ubila mačku, ali “you get the point”. Nastavi čitati

Pokaži mi kako plešeš, reći ću ti tko si

Imam potrebu izbaciti neke osjećaje i riječi iz sebe, ali nisam sigurna koliko će te riječi prenijeti ono što osjećam unutra. Ponekad mi je to kao zapetljana masa emocija koje me tjeraju istovremeno u suze i smijeh, u punoću i prazninu, u samoću i otvorenost prema svemu i svima.

Jučer je bio takav dan. Srijeda. Srijeda mi je uvijek najgora jer srijedom trčim naprijed nazad, želim doći spremna na trening, želim organizirati sve za Vitino čuvanje, želim obaviti što trebam za posao, želim, želim želim..  A najveću žellju najčešće ostavim neispunjenu. Želju za povlačenjem u sebe.

Jučer je bio takav dan. Srijeda. Nakon odvoženja i dovoženja djeteta u vrtić pa ostavljanja baki i pokušaja da nešto izđu obavim, krenula sam na trening nepripremljena, živčana jer nemam muziku koja bi mi odgovarala. Predajem instruktorsku palicu, zavlačim se kod zvučnika i, rekoh, idem malo zatvoriti oči i plesati.

Jučer je bio takav dan. Kad nisam htjela ništa, a dobila sam sve. Zatvorila sam oči bez očekivanja i prepustila se taktovima muzike. Dopustila sam sebi da se vratim u svoje tijelo i da mu se predam. Tijelo je tako zanemarivan dio nas, osobito danas kad je dignuto do razine kulta, a razni fitness programi kojima smo bombardirani vrište na nas da uz pomoć te i te tehnike možemo izgledati ovako ili onako. Unatoč tome što je ljudska, a osobito ženska seksualnost, danas toliko izravno pokazana prema van ili čak baš zbog toga, žena se skriva na unutra. Zatvara bokove, zatvara srce, naginje se prema naprijed ramenima, pogrči leđa, grči svoje noge u potrebi da bude što čvršća.
Snaga i čvrstina nisu isto. Snaga je protočna, kao rijeka koja svojom tečnošću nadjača stijenu iako je stijena čvršća. Žena se skriva pod slojevima mišića ili slojevima sala jednako, bježeći, ne od onog izvana, već od onog što je duboko unutra.

Grčevito se držeći maski koje nosi u obitelji, na poslu, pa čak i među prijateljima i poznanicima, postaje blijeda slika sebe. Projekcija razočaranja, strahova, lažnih ambicija i kompromisa na koje je pristala a koji su je doveli do kompromitiranja sebe. Sloboda zvuči tako prekrasno i jednostavno, ali i nedostižno. A zapravo nije, blizu je. Sloboda je u onom što se stoljećima smatralo ograničenjem slobode. Sloboda je u našem tijelu.
Dovoljno ga je samo pokretati, kružno, slobodno, nesputano i čak besramno, da bi kroz nas protekli sokovi života, gušt postojanja, slatkoća ženstvenosti, sočnost seksualnosti. Sloboda je tako blizu.

Svakodnevno promatram žene, stotine žena, promatram težinu na njihovim leđima, stisnutost njihovih srca obojanih u tamne boje, vidim neisplakane suze u načinu na koji se kreću i zdjelicu koja je navikla biti ravna, podvučena, ukočena. Vidim i dobrotu koja nema veze s dobrotom. Dobrotu svi prije mene, ponekad dobro zapakiranu u sramežljivost ili drugu krajnost – bahatost i hladnoću.
Ženo, postoji i druga strana. Može biti drugačije. Svjesnije. Slobodnije. Ako se vratiš svom tijelu. I pri tom ne mislim na odraz u ogledalu. On može biti ovakav i onakav, možeš biti “taman” ili premršava ili predebela ili mišićava, dok se dobro osjećaš unutra u tijelu, nije bitno kako izgledaš u ogledalu.

Pokret nikad ne laže, rečenica je koja je ponavljana bezbroj puta, i istinita. Kad žena pleše, ako ju dobro gledaš, možeš vidjeti sve u njoj. I može ti ispričati priču o sebi bez da o njoj znaš išta. Tijelo je iskreno, pokret je iskren, držanje je iskreno. Možeš glumiti izraz lica ili podići nos do neba, ali kad zaplešeš kao da te nitko ne gleda pokazat ćeš istinu.

To je ono što plaši, ali i oslobađa. Plešući tako svaki osjećaj postat će jači, boje srca iz tamne pretočit će se u sve dugine boje, ali i onu crnu. Sve je to neštošto u nama postoji, htjele mi to ili ne, i kad prgliš tamne dijelove sebe i oni svijetli svijetlit ćeš još jače. Predavanje pokretu, muzici, i plesu bez zadrške omogućuju ti da s vremenom s ponosom nosiš svoje tijelo, smatrajući ga predivnim čak i onda kad nisi zadovoljna s odrazom u ogledalu. Kad sočno zavrtiš bokovima, kad otvoriš područje prsa i kad se predaš muzici kao vibraciji a ne samo umjetnosti koja dobro zvuči, osjetit ćeš buđenje zapletenih dijelova sebe. Buđenje svih dijelova svoje osobnosti. Buđenje snažne boginje i tužne nemoći,, buđenje nježnosti majke i seksipila životinjske snage. Buđenje sočnosti svojih oblina i životne energije same. Buđenje slobode i ženske divljine u svom najsnažnijem , primalnom obliku.

Plešući mi možeš pokazati sve. I svoju curicu i svoju divljakušu i svoju šampionku, i zadirkujuću zavodnicu, i ledenu kraljicu. Kako je predivno kad spoznaš da si to sve ti. Kako je predivno kad se u svim dijelovima otkriješ, rastepeš, ponovno sakupiš i pomiriš sve unutra, pa u svakoj prilici dopuštaš da neka od ikona tvojeg tijela i emocija izađe na površinu. Onda nema maski. Onda biraš iz torbe sebe i vadiš ono što je potrebno. Ponekad spontano, ponekad namjerno.

I onda ledena kraljica može rasturiti pregovore na poslu, zavodnica uživati u partnerskom odnosu, a dobrica onda bude prvo dobra prema sebi, a onda i prema drugima. Život onda bude sočan, tijelo protočno, a ti slobodna i divlja.

J.bote kakav osjećaj. Meni. UVijek iznova kad ga ponovo otkrijem. Daj, pleši, reći ću ti tko si. U biti ne, znat ćeš sama. I bit će nekad bolno, nekad teško i prolit ćeš nekad suze. Ali istina tebe živjet će slobodno u tvom tijelu. Bit ćeš slobodna da živiš strastveno. Nije lako, znam. Ali još je teže živjeti u mulju laži i biti stijena koju svaka voda može preoblikovati. Nisi stijena, voda si. Pleši i reći ću ti kakva.

Buntovne s razlogom

Sjedim na kauču, pokrivena dekicom, pijem čaj, tipkam mail i razmišljam.. Razmišljam o muzici i plesu i svemu što od njega dobivam. Razmišljam o tome kako sam uz njega zavoljela svaku emociju, pa čak i tugu koju sam uvijek prije nastojala izbjeći. Tuga. Tako prisutna u svakoj od nas zbog različitih razloga..
No nije samo tuga ranjivost, ranjivost je svako ogoljavanje, pokazivanje svijetu. Sve ono što skrivate od svih pa i od samih sebe, kad jednom pokažete, pokazujete svoju ranjivost. Za nekoga je to tuga, nježnost, a za nekoga pak samopouzdanje, hrabrost, nemilosrdnost. Svaka osoba, svaka žena sve to ima u sebi. I ono što je društveno prihvatljivo i u nama ženama se potiče ali i ono što nije i što nekako naučimo skrivati.
U dvorani tu skrivanju nema mjesta. I baš zato, kao što svlačimo majicu, jaknicu, suknjicu ili hlače, svlačimo i dijelove sebe nametnute od društva. Trebala bi ovo, trebala bi ono, trebala bi ovako trebala bi onako. Zahebi sve to! Jedino što bi trebala je ništa. Nitko ne postavlja pravila koja moramo slušati, postavljamo ih same.
IMG_4315.jpg
I zato je dvorana mjesto bunta. I zato svaki tjedan ulazimo u nju buntovne i slobodne biti to što jesmo. Divlje nesputane ranjive. Ljute, nježne, slabe ili jake i hrabre. Sve smo to mi. Zamišljam nas često kao divlje žene iz nekog davnog plemena koje se povlače negdje u divljinu, pale logorsku vatru, svlače se u one kožne krznene suknjici i plešu uz ritam bubnjeva. I ti bubnjevi u nama su glasni i sve glasnije, kao da lupamo nogama uzvikujući NE: Ne sputavanju, ne zakočenosti te predivne zone bokova! Ne zlatnim kavezima, utabanim putevima, dosadnoj svakodnevici u kojoj nas žele zakopčati u odijela do vrata, pretvoriti nas sve u bezlične, bespolne ljudde koji će automatizmom živjeti. Buđenj, posao, ručak, posao, kuća, spavanje – sve u nekom ritmu bez osjećaja zahvalnosti, bez osjećaja slobode.
Mi smo pobuna. Mi smo novi feminizam. I želimo imati sve što želimo. I ona koja je odabrala ostati doma i čuvati djecu i ona koja je odabrala ne imati djecu. I ona kojoj se sviđaju žene i ona kojoj se sviđaju muškarci. I ona koja pleše oko šipke i ona koja vozi motore. Sve smo mi pobuna. Pobuna nad tradicijom, pravilima, okovima.
Sjećate se priča o vješticama? Nismo li im pomalo slične?
A što kad bi vam rekla da može drugačije? ili već to i same znate..? što kad bi vam rekla da peglanje uz muziku u štiklama i kruženje bokovima može postati jedno posebno iskustvo? Što kad bismo običnu vožnju s posla u prometnoj gužvi pretvorile u avanturu vlastite veličanstvenosti uz zamahivanje kosom i kruženje zdjelicom? Što kad bi vam rekla da ne morate poštivati ničija pravila osim svoja? Biste li mi vjerovale?
Da možete u dvorani biti ne samo nježne i dobre, ne samo senzualne i voljeti sebe već slobodne, bezobrazne u sebičnom pokretu, lavice,, vučice totalno nesputane u svom tijelu i slobodi i samopouzdanju?
Biste li mi vjerovale?
*današnja inspiracija jest zapravo mail mojoj grupi Angelsicama. Toliko me ponio taj osjećaj bunta i slobodne žene da sam mail odlučila javno podijeliti.

ivka armanda todorovic

angels body and emotions – tvoja priča ispričana pokretom

Ne možeš! E, baš mogu

Ovo je priča o Anamariji, o ženi koja se usudila, o ženi koja je pobijedila svoje strahove i učinila nešto unatoč predrasudama

Imam jednu karakternu crtu koju sam nekad smatrala velikom manom, a danas je smatram velikom prednošću. Može se nazvati tvrdoglavošću, upornošću ili inatom, zavisi iz kojeg kuta ju promatraš i kako je vidiš. Nekad sam je zvala inatom, danas je zovem svojom snagom.

Malim crvićem koji me tjera da idem tamo gdje mi drugi kažu da se ne može ići, tamo gdje mislim da ne smijem i tamo gdje moja zona komfora postaje obris na horizontu. Znate ono, kao sunce kad u suton zaranja u more, pa se čini da je tu, nadohvat ruke, da možeš do njega doplivati, ali što se više približiš ono više izmiče.

IMG_2599.jpgTa zona komfora mi je u životu uvijek to i bila. Negdje tu, nadohvat ruku, ali opet daleko. I nekad sam zbog toga bila nesretna, misleći da s takvim životom nikad neću pronaći mir u sebi. Danas znam da to nema veze s mirom. Da je moj mir uzburkanost i stremljenje višem cilju. Kad dostignem jedan već škicam drugi. Mir je došao kad sam u tome počela uživati.

Počela sam uživati u tome da učinim ono što drugi smatraju da ne mogu učiniti. Zamišljala sam svoje prvo idealno radno mjesto u agenciji za odnose s javnošću. Drugi su rekli da to ne mogu naći bez takvog radnog iskustva. Pogriješili su.

Otišla sam s tog radnog mjesta jer sam željela žene podučavati plesu i samopouzdanju. Novinarka po struci, želi biti plesačica. Ne možeš, rekli su, od obrazovane žene postat ćeš tamo neka plesačica. Ne možeš, rekli su. Pogriješili su.

Pogledaj filmić

Htjela sam imati svoj studio gdje će sve biti po mom, gdje će se rađati moje ideje koje će drugim ženama uljepšavati živote a mene veseliti. Željela sam raditi nešto što bih radila i bez plaće ili da imam sav novac na svijetu. Ne možeš, rekli su. TO se ne može samo tako. Pogriješili su.

Anamariji su isto rekli da ne može. Ne može ONA plesati oko šipke. To je za klinke. To je za gimnastičarke. Ne možeš, rekli su. Pogriješili su.

Ovo je priča o Anamariji. Ovo je priča o ženi koja se usudila. O ženi koja je pobijedila svoje strahove i učinila nešto unatoč predrasudama.

Ovo je priča o ženi koja nije dala da je suvremeni kriteriji ljepote spriječe u tome da se osjeća lijepom.

Ovo je priča o ženi koja je učinila nešto veliko, ma koliko se drugom činilo malim. Priča o ženi koja je promijenila svoje uvjerenje da ne može i otkrila da može.

Ovo nije priča o plesu na šipci.
Ovo je priča o malom činu hrabrosti.
Ovo je priča o Ana-Mariji.

 

Izvor: http://www.naturala.hr/ne-mozes-e-bas-mogu/4597/

Zašto je ples na šipci još uvijek bauk?

Šipka je jedan dio pokreta i plesa koji nam omogućuje da osvojimo neku fizičku stepenicu koja nam izgleda nedostižna, ali i srušimo unutarnje mentalne i emocionalne barijere. 19989583_1751148271565295_2310343530968052461_n

Šipka. Komad metala srebrne boje koji se proteže od stropa do poda. Malo bliješti kad se dobro izglanca. I izaziva puno straha. I potiče predrasude. I još uvijek asocira na nešto što zapravo nije. Već dugo nije.

Sjećam se dana kad sam se prvi put upoznala s komadom metala koji danas čini moj život posebnim i predivnim na više razina. Bilo me strah. Bilo mi je neugodno pred samom sobom. I očekivala sam nešto potpuno drugačije od onog što mi je Ona na kraju dala. Šipka.

Nekad davno šipka je postojala samo u kontekstu zamračenih klubova u kojima se žensko tijelo smatra samo objektom za zabavu i ponižava se od strane oba spola. Svedeno samo na tijelo, žensko biće ne može opstati i potpuno se urušava njegova prava svrha. No, kad se ta šipka koristi kako bi se, baš putem tijela, uzdigla ženska duša, onda ona više ne zaslužuje da ju se gleda ispod oka i na krivi način. Ona zaslužuje prijestolje.

Ne tako davno u razgovoru sa svojom polaznicom koja se bavi trbušnim plesom, saznala sam kako se trbušni ples nekoć plesao među ženama, omogućujući im da se druže, povezuju i grade svoje ženske odnose na poseban način. Nekad su trbušni ples žene plesale ženama. Dok ga nisu uzeli muškarci i u nekim svojim svjetovima puštali da i njih taj ples obuzme, ali s drukčijim krajnjim rezultatom. Složile smo se tada, da je ples oko šipke, išao u suprotnom smjeru. Njega su za svoje zadovoljstvo koristili muškarci dok ga, jednog dana, žene nisu uzele k sebi. I pretvorile u nešto svoje. U priliku za ples, pokret, druženje, povezivanje i žensko otvaranje i upoznavanje sebe.

Kad pričam o tome zapravo govorim o plesu oko šipke kakvim sam ga ja inicijalno upoznala i kakvim se danas bavim i razvijam sukladno novim saznanjima i vlastitom napretku. Kad pričam o tome, pričam o plesu koji razbuđuje ono nešto iznutra u ženama, a nije isključivo vertikalna plesna ekspresija ili sport. Pričam o zamračenoj dvorani, o muzici koja razbuđuje najdublje dijelove žena, o atmosferi ispunjenoj ženskom energijom i otkrivanju sebe kroz fizičko, kroz pokret, kroz ples, kroz izazove.

I u tom kontekstu, svaki se puta iznenadim koliko još uvijek predrasuda postoji kad je šipka u pitanju. Iako se sama ne bavim sportskim pole danceom, neupitno je koliko je postignuto u tom smjeru. Ples oko šipke danas može konkurirati profesionalnim sportovima – natjecanjima, standardizacijom, organizacijom, a sve više i javnom eksponiranošću. Ponekad imam osjećaj da šipka iskače iz paštete, a opet, one koje bi od nje i plesa oko nje najviše benefita izvukle, još je se boje.

Zašto je ples na šipci još uvijek bauk? Možda baš zbog tolike eksponiranosti u javnosti, kada je prikazuju mogućnosti tijela u gimnastičkom smislu, kako žena tako i muškaraca, razvija se mišljenje kako je taj rekvizit namijenjen nekom mlađem, nekom fizički spremnijem, nekom slobodnijem od nas samih. Krivo. Oh, kako krivo. S druge strane, kod velikog broja žena ona još uvijek, unatoč na prvu maknutoj stigmi striptiza, izaziva sram i neugodu. Mnogo žena na spomen plesa oko šipke odmahuju rukom jer to nije za njih ili se rumene pri pomisli na to. I to je ok. Jer mi se žene još uvijek rumenimo na spomen naše seksualnosti i seksepila. I rumenit ćemo se dok se same ne okrenemo tom dijelu sebe svjesno i otvoreno i ne shvatimo da je upravo u tome naša velika životna snaga.

Danas kad s plakata seks iskače na dnevnoj bazi, kad nijedan film ne prođe bez malo ili više golotinje, kad su pjesme izrazito seksualno napucane i kad, više nego ikad, vrijedi uzrečica “seks sells”, upravo se seksualnosti najviše bojimo. Kao da je, što je više “vani“, seksualnost unutra u nama samima, nestaje i povlači se. U vrijeme kad smo na van najslobodniji, iznutra se zatvaramo. A sve zato jer nismo svjesni kolika je moć u toj dimenziji našeg bića i koliko je malo potrebno da osjetimo tu slobodu.

Šipka je jedan dio pokreta i plesa koji nam omogućuje da osvojimo neku fizičku stepenicu koja nam izgleda nedostižna, ali i, gledano u kontekstu isključivo žena, ona nam može omogućiti da srušimo unutarnje mentalne i emocionalne barijere, pomoći da u meditativnom pokretu postignemo umu nemoguće. Kad se tijelo kreće slobodnije, nestaju prepreke koje smo smatrali nepobjedivima. Kružni pokreti ženama omogućuju da se više opuste i prepuste, a kretanje oko šipke, također kružno, omogućuje tijelu da svoje obline istakne i iskoristi, a ne da ih skriva. Takvo kretanje daje ženi mogućnost da bude žena. A kada smo se počele sramiti biti žene? Kada je pokret bokovima zaslužio da bude nešto loše i kada su naše krivulje postale slobodne za pokazivanje samo kako bi izazvale pažnju partnera ili svijeta u kontekstu prodaje?

Moja je misija da što više žena prepozna pokret kao oblik psihoterapije. U tom načinu rada na sebi, žena sama sebi postaje psihoterapeut – rušeći svoje barijere, svoje sramove i pobjeđujući svoju zatvorenost, slojevi lažnih maski skidaju se sloj po sloj. Šipka igra ulogu u tome. Jer, kada žena koja u životu nije bila u sportu, koja ima koju kilu previše ili je prešla davno onu dob kad ju svijet smatra mlađahnom rukom uhvati taj komad metala i samouvjereno izvede element ili se jednostavno potpuno slobodna zavrti oko njega, ona dobije osjećaj da stvarno može biti slobodna, i jaka na svoj način i da je tijelo samo jedna dimenzija našeg postojanja. Bitna, ali ne i jedina.

Moja je misija da što više žena zapleše. Jer ja znam koliko je bitno da budeš slobodna izraziti sebe pokretom. Jer ja znam da za to ne trebaš imati ritam, talent ili fizičku snagu mlade gimnastičarke. I ja znam da svaka kretnja koja je slobodna, ženstvena i Tvoja mijenja tvoj život, tvoju energiju, a samim time i svijet kojem svi pripadamo.

Moja je misija da šipka više nikad nikome ne bude tabu. Jer nije. Ona zaslužuje prijestolje!

 

Izvor: http://www.naturala.hr/zasto-je-ples-na-sipci-jos-uvijek-bauk/4420/

Ženi nije namijenjeno da bude nezaustavljiva

Iako je video samo reklama, Always reklama, me danas toliko pogodila da sam zaplakala. Znam da je velik dio toga što plačem izazvan podivljanim hormonima u trudnoći, ali onaj drugi mali dio, koji postoji bez obzira na „drugo stanje“, bio je potaknut unatoč tome što je ovaj video bio stvoren samo kako bi donio profit.

Pogledajte video ovdje.

Naime, kreatori videa pogodili su u samu sridu onoga što ja osjećam kao žena, ali i onoga što već godinama viđam u dvorani pri radu sa ženama:

  • Žena ne bi trebala biti neustrašiva
  • Žena nije snažna ona je slabiji spol
  • Žena UVIJEK mora biti sretna
  • Žena ne smije izražavati ljutnju, bijes ili tugu
  • Ženstvenost je slabost, nježnost i nemogućnost
  • Ženina važnost mjeri se izgledomIMG_64063id
  • Ljepota nije osjećaj nego mjera koju je netko drugi postavio
  • Neke stvari nisu za ženu samo zato što je žena
  • Žene moraju živjeti u skladu s tradicionalnim vrijednostima koje je smislio netko drugi
  • Žene su godinama ograničavane

Sve sam to doživjela sama na svojoj koži. Zamislite koliko smo puta čule da nešto nije za nas nego za dečke, da se curice ne ponašaju tako i tako, da se ne mrštimo i ne ljutimo jer tada nismo lijepe… Zamislite koliko smo puta ograničile sebe samo zato jer su nas drugi uvjerili da nešto ne možemo samo zbog svog spola. Sjetite se samo koliko puta vam je okolina rekla da nešto MORATE jer je vrijeme, a što rezultira pokušajem življenja po crti, crti koja se na kraju pretvori u točku koja, kao što točka zaustavlja rečenicu, zaustavlja život kakav ste sanjale živjeti.
Kad ćeš se udati? Kad ćeš imati dijete? Kad će drugo dijete? Zašto ne radiš nešto „normalno“? ili meni omiljeno pitanje, koje vrlo često slijedi nakon što kažem čime se ja bavim – a ti SAMO to radiš?
Nekad su me svi ti komentari prilično dirali u srce i  uvijek sam imala osjećaj da samnom nešto ne štima, no danas kad sam u nekim stvarima doista „ispala po crti“ samo čekam neki zavoj da izletim iz njega. Jer, bojim se samo prosječnosti. Samo dosade. Samo života po tuđim pravilima.

Najviše od svega me ipak dirnuo komadić videa u kojem djevojčica priča o tome da djevojke uvijek moraju biti la-la, jer baš zbog toga što se ženama toliko često nameće sreća i osmijeh kao obaveza, mnoge žene imaju problema s izražavanjem vlastitih emocija. Nagledala sam se bezbroj žena koje na van pršte srećom i energijom, a unutra su toliko nesretne, tužne i ljute. NoOLYMPUS DIGITAL CAMERA ti su osjećaji toliko duboko potisnuti da im samo spominjanje suza ili izražavanja bijesa izaziva podsmijeh.Istim su tim ženama trebale godine plesa, oslobađanja i prihvaćanja vlastitih osjećaja, ma kakvi god bili kako bi, možda po prvi puta zaplakale ili divljim plesom bez pravila izrazile svoju ljutnju.
Oduvijek me fascinirao pokret, a zadnjih osam godina intenzivno proučavam kako držanje tijela i način na koji se krećemo, pa čak i naša građa za koju mislimo da je genetska, reflektira ono što osjećamo iznutra ili si ne dozboljavamo osjetiti. I baš zato mi je prekrasno kad vidim ženu koja je došla u Angels pogrbljenih ramena, spuštene glave i stisnutih, neprotočnih pokreta kako se uspravlja, opušta grč u mišićima i podiže glavu visoko gore. Jednako koliko mi je drago kad ona koja je bila najglasnija i valjala najviše fora, držala se najhrabrije i u sve ulazila prva, priznaje da joj je teško i u plesu pusti suzu

 

Uglavnom, da reklama je, da neke su stvari u njoj klišeji, ali da, dodirnula me. Jer sam sama bila ograničavana i jer sama vidim žene koje su ograničavali, a koje danas još žešće i jače, ograničavaju sebe.

 

 

Biti žena

Prije nekoliko dana bila sam na eventu prekrasnih i zanimljivih žena iz Kluba crvenih cipela. Već dugo nisam bila okružena s toliko snažnih, pametnih i elokventnih osoba (osim naravno u dvorani na treningu) i ostala sam oduševljena. Oduševljena razinom stava tih žena i ljepotom crvenih cipelica svih formi, oblika i visina peta. I da, ja sam obula svoje, koje su čamile u ormaru već neko vrijeme i jedva čekale svoju priliku. Mislim da nije bilo bolje od ove.

Čine li cipele ženu? ili 15 centimetara?
Iako sam se jedva dovezla do eventa i kasnila više od pola sata jer sam se nadobudno odlučila i za vožnju u spomenutim crvene cipeliceplatformicama, osjećala sam se bolje no ikad. Mislim da je ženstvenost i seksipil stvar unutarnjeg osjećaja, što ću i elaborirati, ali ima nešto u tih 12 i 15 cm (mislim na cipele naravno ;- )) što te čini da se osjećaš nekako sexy.

Već dugo planiram posjetiti Klub, ali ovaj put nisam odoljela unatoč obavezama. Najveći razlog dolasku bila je tema, koja me uvijek iznova fascinira – ženstvenost. Malo je riječi ili izraza koje mogu izazvati toliku količinu različitih mišljenja, stavova i pogleda na isti pojam, a ženstvenost je svakako na vrhu liste tih pojmova. Zašto je tako?

Baš kao što je netko jednom davno rekao, ljepota je u očima promatrača, tako je i sa ženstvenošću, ona je u očima onoga/one tko je gleda odnosno u srcu, zdjelici, duši one koja je osjeća. Nekima je to pogled, nekima način kretanja, nekima energija osobe kojom zrači, a nekima čak i bespomoćnost ili gluma iste, odjeća, cipele ili manikirani nokti. Tisuće je objašnjenja jer je i tisuće pogleda na tu osobinu, pridjev ili emociju…

Ženstveni pridjevi
I baš to pitanje je zapravo je li ženstvenost osobina, pridjev ili emocija? Može li se usporediti s ljepotom, debljinom, visinom, dužinom kose? Ili možda s elokventnošću, pameću ili nedostatkom iste, snagom ili sposobnošću? Ili je ženstvenost jednostavno emocija koju nosimo u sebi ili nam nedostaje?
Nedavno sam držala govor na Tedx Maksimiru o plesu oko šipke kao svojoj strasti i kao duhovnom pokretu među ženama, a između ostalog, ispričala sam i jednu priču..

Prije nekoliko godina jednom sam tjedno odlazila posebnoj i provokativnoj psihologici čiji mi tečaj, kako ga je ona zvala, pomaže još uvijek kad sam u dilemama ili se izgubim u strahovima. Imala je jednu super osobinu koju toleriraš samo nekima, dok je drugima zamjeraš – znala me dobro isprovocirati. Kako sam u toku „tečaja“ imala zadatak opisati sebe, između svih mana i prednosti, ona se zadržala na ženstvenosti. Pitala me kako znam da sam ženstvena, u usporedbi s kime sam ženstvena? Kakva sam u usporedbi s njom? Ja sam stala na milisekundu i kao iz topa ispalila. U usporedbi s nikim. Tada još nisam znala, ali sam intuitivno osjećala, da je ženstvenost za mene emocija. I kao što mi nije potrebna druga osoba da bih znala jesam li tužna, sretna, ljuta ili živčana, tako mi ne treba druga osoba kako bih znala jesam li ženstvena. Ja NE ZNAM jesam li ženstvena, ja svoju ŽENSTVENOST osjećam…
Angels_Zadar_4_1417770305

Biti žensko, a muško si
Na Klubu cipelica, između ostalog raspravljalo se i je li ili nije naša ženstvenost ovisna o muškarcu s kojim smo u partnerskom odnosu bilo kojeg oblika ili o muškarcima općenito i tu se isto polemiziralo. Činjenica je da muškarac može naglasiti ili zagušiti ženstvenost, odnosno to može učiniti odnos, a ne muškarac. Ako muškarac prepušta ženi svu brigu o poslu, financijama, kući, pokvarenim uređajima ili pregorjelim žaruljama, kao i kuhanju, peglanju, spremanju i odgoju, čvrsto sam sigurna da će se ženstvenost te žene u odnosu polagano umanjiti. Ne umrijeti, ali ako je žena u odnosu i muško i žensko i ako mora koristiti što više svoje muške energije, ona polagano smanjuje žensku kako bi opstala i zajednica i ona sama. Time se prirodno smanjuje polaritet muško ženske energije u odnosu, ali ne smanjuje se bit žene. Naravno, ukoliko ju ona iznutra osjeća. Tako da, slažem se djelomično s time da muškarac ima utjecaj na našu ženstvenost, ali samo u konkretnom odnosu.

Žena je u svojoj biti ženstvena, a da li to osjeća često ovisi o njoj samoj. Osobine koje se smatraju ženstvenima ili neženstvenima su jednostavno prividi i naši doživljaji toga, ali prava ženstvenost je osjećaj koji imaš u sebi ako ga razvijaš i njeguješ, bez obzira peglaš li košulje, imaš li velike grudi, popravljaš li kućanske aparate ili ih koristiš. Ja obožavam biti u muškom društvu, volim te rasprave i muške teme. Volim popravljati uređaje i volim aute, natjecanja, volim zarađivati, a nokti mi često izgledaju grozno jer zaboravim na manikuru (sjetim se ja kasnije, ne brinite, ali dogodi se). No to me ne čini manje ženstvenom jer ženstvenost osjećam i nikada se ne borim za to da bi Mi i Oni trebali biti jednaki. Jednostavno nismo.

Od fajterice do ženstvene fajterice
OLYMPUS DIGITAL CAMERAUpravo to otkrila sam kroz ples. Naime, uvijek sam se tjerala na vježbanje i konstantno uplaćivala članarine teretanama koje sam vidjela samo taj jedan put – pri upisu. A onda sam otkrila da postoji način vježbanja koji će me veseliti više od samih rezultata. Iako zabavnost istog ima veze s time, imaju i konstantni izazovi, ali najveći razlog jest što taj način vježbanja, omogućujući mi kružne pokrete, protezanje, dodir i muziku glasnu da para uši uz koju se krećem, poštuje moju žensku bit. Nekima omogućuje da ju uopće otkriju, a meni je omogućila da ju počnem poštivati.

Uvijek sam bila „fajterica“, pomalo bahata dok sam bila mlađa, i sve žensko smatrala sam slabošću. Vječiti stav „ ja sve mogu sama“ doveo me do odnosa u kojima sam i radila sve sama – za sebe i za dečke s kojima sam izlazila. Stajala sam čvrsto s obje noge na tlu, ali ono što nisam vidjela jest da je to tlo načinjeno od stakla. Onda sam otkrila svoju slabost i ranjivost, koju dugo sebi nisam htjela priznati jer – ja sam žena, ali stav i glava su mi muški i, iako sam se osjećala seksipilnom, bježala sam od svoje ženske prirode. Kroz ples sam spoznala da je ženstvenost osobina koju nosim u sebi i da u njoj nema apsolutno ništa loše. Ulazivši sve dublje i dublje, otkrila sam da to nije osobina, nego osjećaj. Stalan ili nestalan, ovisi o prilici, on postoji neovisno o tome s kim sam, gdje sam i što radim. Razlika je samo u intezitetu.

Kao „fajterica“ koja je sada malo nježnija i blaža, ali još uvijek jest borbena, uvijek sam i uvijek ću, dok možda ne dođem do neke nove spoznaje koja će me promjeniti, izazivati muškarce. I s time sam se borila kad sam otkrila svoju ženstvenu stranu, kao sad se moram skupiti i zašutiti u nekim trenutcima. No prihvaćajući djeliće sebe kroz život, prihvatila sam i tu fajtersku i izazivačku stranu. Dakle, volim izazivati. Izazivam stavovima i raspravama jer ih volim, izazivam svojom snagom i energijom koje imam u neograničenim količinama i svojom sposobnošću i ambicijom. Ne iazazivam zapravo muškarce, nego muževnost u njima. Ako je On dovoljno muževan da uživa u meni i mojim „muškim“ osobinama, onda je dovoljno muževan i da me otvori kako bi vidio moju ženstvenost.

Kad popustim, to nikad nije zato jer sam ja ženstvena ili on muževan. Popustim jer procjenim da mi je ljubav važnija od pobjede. Ponekad. Ponekad se borim do kraja. Da, rekoh vam da sam takva… Ali borila se ili popuštala, izazivala ili nježno tepala, uvijek sam ženstvena. Svoju ženstvenost osjećam u zdjelici koja čuva moju seksualnost, koži kroz koju osjećam senzualnost i srcu koje mi daje nježnost ili snagu, sve prema potrebama trenutne situacije. A ples, ples i pokret to sve vuče iz mene.

Dakle, ako se krećete kao žena, imate dolje ono što ima žena, ako ste se rodili kao žena, onda ste žena, a ženstvenost je emocija koja postoji u vama, na vama je da je istražite, produbite, zaronite u nju i na kraju je poklonite sebi i drugima. Ili ne.