Pokaži mi kako plešeš, reći ću ti tko si
Imam potrebu izbaciti neke osjećaje i riječi iz sebe, ali nisam sigurna koliko će te riječi prenijeti ono što osjećam unutra. Ponekad mi je to kao zapetljana masa emocija koje me tjeraju istovremeno u suze i smijeh, u punoću i prazninu, u samoću i otvorenost prema svemu i svima.
Jučer je bio takav dan. Srijeda. Srijeda mi je uvijek najgora jer srijedom trčim naprijed nazad, želim doći spremna na trening, želim organizirati sve za Vitino čuvanje, želim obaviti što trebam za posao, želim, želim želim.. A najveću žellju najčešće ostavim neispunjenu. Želju za povlačenjem u sebe.
Jučer je bio takav dan. Srijeda. Nakon odvoženja i dovoženja djeteta u vrtić pa ostavljanja baki i pokušaja da nešto izđu obavim, krenula sam na trening nepripremljena, živčana jer nemam muziku koja bi mi odgovarala. Predajem instruktorsku palicu, zavlačim se kod zvučnika i, rekoh, idem malo zatvoriti oči i plesati.
Jučer je bio takav dan. Kad nisam htjela ništa, a dobila sam sve. Zatvorila sam oči bez očekivanja i prepustila se taktovima muzike. Dopustila sam sebi da se vratim u svoje tijelo i da mu se predam. Tijelo je tako zanemarivan dio nas, osobito danas kad je dignuto do razine kulta, a razni fitness programi kojima smo bombardirani vrište na nas da uz pomoć te i te tehnike možemo izgledati ovako ili onako. Unatoč tome što je ljudska, a osobito ženska seksualnost, danas toliko izravno pokazana prema van ili čak baš zbog toga, žena se skriva na unutra. Zatvara bokove, zatvara srce, naginje se prema naprijed ramenima, pogrči leđa, grči svoje noge u potrebi da bude što čvršća.
Snaga i čvrstina nisu isto. Snaga je protočna, kao rijeka koja svojom tečnošću nadjača stijenu iako je stijena čvršća. Žena se skriva pod slojevima mišića ili slojevima sala jednako, bježeći, ne od onog izvana, već od onog što je duboko unutra.
Grčevito se držeći maski koje nosi u obitelji, na poslu, pa čak i među prijateljima i poznanicima, postaje blijeda slika sebe. Projekcija razočaranja, strahova, lažnih ambicija i kompromisa na koje je pristala a koji su je doveli do kompromitiranja sebe. Sloboda zvuči tako prekrasno i jednostavno, ali i nedostižno. A zapravo nije, blizu je. Sloboda je u onom što se stoljećima smatralo ograničenjem slobode. Sloboda je u našem tijelu.
Dovoljno ga je samo pokretati, kružno, slobodno, nesputano i čak besramno, da bi kroz nas protekli sokovi života, gušt postojanja, slatkoća ženstvenosti, sočnost seksualnosti. Sloboda je tako blizu.
Svakodnevno promatram žene, stotine žena, promatram težinu na njihovim leđima, stisnutost njihovih srca obojanih u tamne boje, vidim neisplakane suze u načinu na koji se kreću i zdjelicu koja je navikla biti ravna, podvučena, ukočena. Vidim i dobrotu koja nema veze s dobrotom. Dobrotu svi prije mene, ponekad dobro zapakiranu u sramežljivost ili drugu krajnost – bahatost i hladnoću.
Ženo, postoji i druga strana. Može biti drugačije. Svjesnije. Slobodnije. Ako se vratiš svom tijelu. I pri tom ne mislim na odraz u ogledalu. On može biti ovakav i onakav, možeš biti “taman” ili premršava ili predebela ili mišićava, dok se dobro osjećaš unutra u tijelu, nije bitno kako izgledaš u ogledalu.
Pokret nikad ne laže, rečenica je koja je ponavljana bezbroj puta, i istinita. Kad žena pleše, ako ju dobro gledaš, možeš vidjeti sve u njoj. I može ti ispričati priču o sebi bez da o njoj znaš išta. Tijelo je iskreno, pokret je iskren, držanje je iskreno. Možeš glumiti izraz lica ili podići nos do neba, ali kad zaplešeš kao da te nitko ne gleda pokazat ćeš istinu.
To je ono što plaši, ali i oslobađa. Plešući tako svaki osjećaj postat će jači, boje srca iz tamne pretočit će se u sve dugine boje, ali i onu crnu. Sve je to neštošto u nama postoji, htjele mi to ili ne, i kad prgliš tamne dijelove sebe i oni svijetli svijetlit ćeš još jače. Predavanje pokretu, muzici, i plesu bez zadrške omogućuju ti da s vremenom s ponosom nosiš svoje tijelo, smatrajući ga predivnim čak i onda kad nisi zadovoljna s odrazom u ogledalu. Kad sočno zavrtiš bokovima, kad otvoriš područje prsa i kad se predaš muzici kao vibraciji a ne samo umjetnosti koja dobro zvuči, osjetit ćeš buđenje zapletenih dijelova sebe. Buđenje svih dijelova svoje osobnosti. Buđenje snažne boginje i tužne nemoći,, buđenje nježnosti majke i seksipila životinjske snage. Buđenje sočnosti svojih oblina i životne energije same. Buđenje slobode i ženske divljine u svom najsnažnijem , primalnom obliku.
Plešući mi možeš pokazati sve. I svoju curicu i svoju divljakušu i svoju šampionku, i zadirkujuću zavodnicu, i ledenu kraljicu. Kako je predivno kad spoznaš da si to sve ti. Kako je predivno kad se u svim dijelovima otkriješ, rastepeš, ponovno sakupiš i pomiriš sve unutra, pa u svakoj prilici dopuštaš da neka od ikona tvojeg tijela i emocija izađe na površinu. Onda nema maski. Onda biraš iz torbe sebe i vadiš ono što je potrebno. Ponekad spontano, ponekad namjerno.
I onda ledena kraljica može rasturiti pregovore na poslu, zavodnica uživati u partnerskom odnosu, a dobrica onda bude prvo dobra prema sebi, a onda i prema drugima. Život onda bude sočan, tijelo protočno, a ti slobodna i divlja.
J.bote kakav osjećaj. Meni. UVijek iznova kad ga ponovo otkrijem. Daj, pleši, reći ću ti tko si. U biti ne, znat ćeš sama. I bit će nekad bolno, nekad teško i prolit ćeš nekad suze. Ali istina tebe živjet će slobodno u tvom tijelu. Bit ćeš slobodna da živiš strastveno. Nije lako, znam. Ali još je teže živjeti u mulju laži i biti stijena koju svaka voda može preoblikovati. Nisi stijena, voda si. Pleši i reći ću ti kakva.
