Search here!

Self Care & Self Help

Ja se, čini se oduvijek, mučim s osjećajem nedovoljnosti i vrlo često svoj uspjeh podcjenjujem. Trebalo je puno godina da počnem proces u kojem ću prigrliti, zagrliti i prihvatiti taj dio sebe kao svoju prijateljicu. Danas je puno instant rješenja i brzopoteznih tehnika, a jako malo svjesnih ljudi koji će vam iskreno reći da instant rješenja nema. Ja sam otkrila te ljude. I oni, kao i vlastito promišljanje, doveli su me do nekih alata koji mi pomažu da prihvatim i zavolim sve djeliće sebe. I da uvijek ponovo učim čemu mi oni služe. Želim to od srca podijeliti s drugim ženama, a uz to i pokloniti vam radnu bilježnicu koju sam kreirala po svojim alatima i onako kako meni treba da zapisujem sve što zapisati želim a da mi je na jednom mjestu.

Ova je tema toliko izlizana u današnje vrijeme, da mi je naslov bilo tako teško napisati, da sam htjela napisati neki totalno drukčiji naslov, naprimjer – kako uloviti jednoroga za rog, a ne bi bilo ni daleko od istine, jer koliko ljudi znate da je zapravo ulovilo jednoroga za rog? Otprilike onoliko koliko ih ima koji zaista vole sebe uvijek i u svakom trenutku, bez obzira na okolnosti svojeg života. Koliko ljudi znate da vole sebe bezuvjetno? I što to zapravo znači? Kako se „vidi“ na van?

Umorna sam. Umorna sam od zadovoljavanja i premašivanja svačijih očekivanja, a najvise sam umorna od premašivanja svonih. Umorna sam od pokušaja da danas budem bolja verzija sebe nego sto sam bila jučer. Umorna sam od svih verzija sebe i svojih misli koje jurcaju na tisuću strana u potrazi za svetim gralom. Umorna sam od toga da budem najbolja mama, najbolja žena, najbolja učiteljica, najbolja osoba sto mogu biti. Umorna sam od svih gurua, spiritualnih tehnika i svih majstora koju tvrde da je zivot jednostavan i lak. Jer nije. Ili bar nije za svakoga.

Počela je 2019. 1.1. 2019. sve je drugačije. Započela si tu naviku koju težiš započeti, kile su se počele topiti same od sebe, odnos s mužem je savršen ili si našla savršenog muža i općenito, sve je nekako drugačije nego 31.12.? Paaaa, ne baš.

Zadnjih nekoliko mjeseci, ma i dulje, ali osobito zadnjih nekoliko mjeseci, sve više čujem sa svih strana ljude kako se osjećaju loše. Mahom su to žene jer sa ženama radim, no vidim da nije to pitanje spola. Žale se ljudi na neki osjećaj, nešto iznutra što ti ne da mira, unosi nemir i buku u tvoje misli i od te buke ne možeš čuti svoje srce. Jer strah je u mislima, a ljubav niže, u srcu, a srce je tiho, ne govori glasno, šapuće kroz zube. I što je jači nemir u glavi, više ti treba taj glas srca, a slabije ga čuješ.

Zadnjih dana sam u aktivnoj potrazi za poslovnim prostorom i novim domom svog Angelsa. Kad sam shvatila da nema natrag i da je noga u dupe ponekad samo katapult za izlazak iz zone komfora, shvatila sam i da imam dva puta. Jedan je jadati se, sažaljevati sebe i tužno pitati – zašto baš meni? Drugi je, hrabriti se, osnažiti se, okružiti se vlastitom ljubavlju i ljubavlju drugih i veselo pitati – zašto baš meni?

Kao prvo, mislim da istovremeno ne postoje superžene i da je svaka žena superžena. Isto je i s mamama.Zašto volim ovaj portal i tekstove na njemu je upravo to – sve mi jesmo i nismo super. Sve imamo svoje svijetle i tamne trenutke, dobre i loše reakcije na dijete, muža, posao i život općenito i dobre i loše priče koje pričamo sebi. I zato nismo supermame ni superžene jer smo ljudi. Istovremeno, mogućnost da se izdigneš iz svoje muke koliko god bila velika ili mala daje ti pravo koristiti epitet super. Nadam se da se razumijemo. Ako ne, pročitajte opet, ima smisla.