Možeš li pobjeći od svoje boli?
Ovih dana sam sva upetljana u sebe. I nekad mi se čini da što više radim na sebi zapravo sam više tužna, više zbunjena i više me boli. I začuđujuće, nisam daleko od istine, jer to tako zapravo i jest.
Neki dan sam pila kavu s jednom frendicom. Zvat ću je frendicom jer je zapravo više od poznanice a nekako manje od prijateljice. Odnosno onako, osoba koju neću nazvati u nekoj svojoj krizi, a opet nije da se samo usputno pozdravimo na cesti. Kava s njom često je isprazno trabunjanje o djeci ili obavezama i ne ide dublje od svakodnevnog čavrljanja. Jednom smo imale svijetli trenutak u kojem mi se činilo da je ipak dublje od toga, ali brzo se to svijetlo ugasilo. Ne idem više baš s njom na kave i druženja jer nekad mislim da je neke odnose bolje otpustiti nego održavati. Jednostavno, radije bih doma čitala knjigu.
No ipak, dalo mi je sve to za misliti. Ne bi li mi bilo lakše da sam manje kompleksna? Da se manje preispitujem, upoznajem sebe, mijenjam svoje obrasce? Ne mislim ovako s ovom glavom, jer to ne bi ni mogla, nego ono da sam rođena – jednostavna? Da nakon što odradim posao, mogu prazne glave čistiti kuću ili buljiti u neku seriju. Da mi tjedni prolaze takvi kakvi jesu bez da se pitam – ima li nečeg boljeg, dubljeg, višeg od takvog života. Meni je to teško zamisliti, ali da, nekad bi voljela da sam malo priprostija od onog kakva jesam.
No nisam. Nema nazad. Moja osobnost, moj karakter i moja životna iskustva dovela su me do ovog tko jesam sada. A jesam ta koja vječno postavlja sama sebi pitanja, vječno traži sveti gral mira i sreće, vječno kopa po ustaljenim uvjerenjima i vječno sama sebi komplicira život. Jesam li zbog toga sretnija ili možda nesretnija? Iskreno, više nemam pojma.
Čitajući, bolje reći, studirajući knjigu Univerzum ti čuva leđa, dolazim do novih spoznaja i zaključaka i definitivno novih filozofija, ali i do stvari u koje ne želim pogledati. Zašto se danas toliko pljuje po načelima afirmacija, pozitivnog razmišljanja i općenito zakona privlačenja? Zato jer se sve to obrađuje i odrađuje ili samo sluša prepovršno. Zapnemo na prvoj prepreki. Zato jer nije poanta biti sretan bez obzira na sve i nije poanta osjećati se loše jer se osjećaš loše. To samo potpiruje vatru nezadovoljstva, samo kritičnosti i samoosuđivanja koja na kraju postane prevelika da bismo je obuzdali. Ja vjerujem u sve te alate. Vjerujem da privlačimo iskustva i ljude, vjerujem u vizualizaciju i maštu i vjerujem u mijenjanje vlastitih uvjerenja. Ali vjerujem i u svoju istinu.
A istina je da me boli. Bole me rane iz prošlosti koje sam mislila da jesam, a zapravo nisam preradila. Bole me odnosi koji ne funkcioniraju kako bih htjela i boli me imperativ sreće i zadovoljstva što na oko (tuđe oko) imam sve. I ne uspoređujem svoju bol s ljudima koji žive na rubu egzistencije, s bolesnim ljudima ili roditeljima koji su morali pokopati svoje dijete. Ali i moja bol je stvarna bol. I nije joj poanta da bude zakopana s bezbroj aktivnosti, to do listama u rokovniku, neprestanim druženjima ili bjesomučnim izgovaranjem afirmacija. Poanta je da bude proživljena. Čak i onda kad joj naizgled ne znamo uzrok ili poantu.
Kod nekoga će jedan dan koji je pošao krivo izazvati tu bol, a kod nekoga će neke veće i globalnije stvari. Kod mene je to posao, uvijek posao jer se sa svojim poslom positovjećujem.
I kako to uvijek biva kad si suptilno podešena na sve one fine nijanse našeg svijeta i svemira, onda poruka dođe u pravo vrijeme i toliko jasna da se pitaš di si do sada gledala. Jučer je tako došla moja uplakana prijateljica sa svojom boli i mrzeći sebe jer ju boli iako naoko ima sve. Ali bol je stvarna i boli. I što sad vrijedi što imaš plaću, krov nad glavom, prijatelje i partnera, kako da svoju bol uvjeriš da ne treba boljeti? Nikako.
S njenim i svojim suzama u glavi jutros sam se stvarno pitala što mi je sve to potrebno?! I psihoterapije i rad na sebi i knjige i youtube. Jesam li od toga bolje ili sam na korak poluđenja? Čemu sve? No ipak, u želji da se osjećam bolje krenula sam sa svojim ritualom, ali naopačke. Prenemirna da bi meditirala, uzela sam kavu i ponovno otvorila knjigu Univerzum ti čuva leđa. Pa kaže Gabrielle:
Kada usporite i počnete se duhovno otvarati, možete postati još svjesniji na koje ste se sve načine opirali pravom iscjeljenju. Možete prepoznati i sve one ovisničke obrasce koje ste maskirali osjećajima ili uvidjeti da se zbog napetosti toliko brzo krećete i nikad ne usporite dovoljno brzo da biste osjećali. Takvo ponašanje nesvjesni je oblik otpora.
Istinsko iscjeljenje događa se kada sebi dopustite da osjetite sve one osjećaje koji se skrivaju ispod radara. Umjesto da okončate vezu, date otkaz ili izbjegavate zadatke, suočite se s njima bez zadrške tako što ćete sebi dopustiti da osjetite bijes ili bol. Umjesto da svu voju energiju usmjerite na izbjegavanje nelagode, samo je osjećajte.
Ajoj, ajoj, ajoj! Pa je li moguće da ja, koja činim sve da svijetu i osobito ženama objasnim da je ok ne biti okej i da sve emocije treba proživjeti, ipak od nečega bježim?! I od čega to? Ova me spoznaja danas dovela do prosvjetljenja. Svaki put kad meditiramo s namjerom da bismo otjerali nemir, kad izgovaramo afirmacije ili vizualiziramo da otjeramo bol, radimo sami sebi zapravo kontraefekt. Jer prije toga, vrijedilo bi toj boli odati priznanje Jer iako izgleda izvana kao nezahvalnost ili beskorisno nezadovoljstvo, mi znamo da tu ima više, da ima nečeg što osjećamo iako tome ne znamo dati ime. I da se s time vrijedi suočiti. Možda ne na svjesnoj, racionalnoj razini, možda nismo spremni točno spoznati od kuda je ta bol i koju je staru ranu pokrenuo novi događaj, sli trebali bi je proživjeti. Osjetiti cijelim tijelom. I stinute mišiće nogu i grč u trbuhu i podignuta ramena. I možda neće biti dovoljno jednom, možda to trebamo činiti na dnevnoj bazi. Možda dopustiti sebi da osjetiš bol znači, kao kod mene, da se danas loše osjećaš ali i dalje činiš ono što bi činila da se osjećaš dobro, bez da nasilno pokušavaš promjeniti svoje raspoloženje.
Mislim da je baš u tome kvaka kod mržnje spram zakona privlačenja. Jer imamo osjećaj da neko veliko oko prati kako se osjećamo i dijeli packe jer se osjećamo loše, pa vibriramo loše i privlačimo loše stvari u svoj život. No istina je da zakon privlačenja, da Svemir, Bog, energija, kako god duhovnost sebi prikazivali, ne funkcionira tako. Život nam daje zadatke. Zadatke koje treba naša duša. I što smo otvoreniji rastu, razvoju i duhovnosti, čini mi se da su zadaci teži i češći. Ili ih mi samo takvim vidimo. No ta ista sila ili mi sami, daje nam izbor da zadatak prihvatimo sa strahom ili s ljubavlju.
I onda kad je pred nama, treba imati muda prepoznati ga. Pogledati u sebe i vidjeti čega se zapravo bojimo. Ja sam spoznala da vrtim staru priču – nisi dovoljno dobra. Nisi dovoljno pametna. Nisi dovoljno uspješna. Nisi dovoljno, nisi dovoljno, nisi dovoljna!!! I taman kad mislim da stvarno volim sebe dobijem još jednu lekciju na temu – voliš li sebe i kad se ne bi trebala voljeti? Odgovor je ne. I zato vrijedi pogledati boli u oči i pogledati istinu u oči. Volim sebe u ograničenim količinama.
Budući da je moj posao ples, meni je ples najveći ventil za sve moje boli. I budući da ženama želim dati alate kako da im ples, tijelo i pokret budu prijatelji u oslobađanju sebe, u slobodi, autentičnosti i na kraju priče u boli, očito je da ja moram prolaziti previranja. I zato, nije moguće da budem osoba s početka priče, s kojom je kava neobavezno čavrljanje o vremenu. Jer takva osoba ne bi mogla razumjeti drugu osobu koja nosi i poznaje svoju bol. Ja moram prolaziti lekcije, da bih znala kako žena iz njih može izaći moćnija i slobodnija. Teret i blagoslov. Zavisi kako gledaš.