Divlja sam i nepopravljiva? O hvala na komplimentu.
Upravo smo krenule prošli tjedan s novim upisima u naš glavni program koji je odavno narastao daleko od samog plesa oko šipke, otkrivanja seksipila i dobre zabave. Davno je prerasao fitness. I da, nije za svaku ženu. A opet jest. Kako to mislim? Pa da oslikam svoje misli, iskoristila bih misli naše instruktorice Saše. Ona je, pozivajući žene na besplatan intro sat, ovo napisala na svom profilu:
„Zamisli da živiš u jednoj sobi. Da stalno imaš jedan te isti pogled na sebe. Da nikada ne otvoriš vrata i ne zakoračiš dalje. U nove i nepoznate prostorije. Daleke, strane možda i odbojne. Ali samo na početku. Tih nekoliko puta dok se ne opustiš. Dok ne opustiš glavu i proširiš pogled. Dok korak ne učiniš sigurnijim. I kreneš. Otkriješ kutke u koje si davno zatomila brdo emocija, svoju moć, slobodu. Prozore s novim pogledom na sebe. Vrata kroz koja će ući nešto novo, a izaći sve ono staro, teško i nepotrebno.“
I baš je dobro sažela i metaforički pokazala ono što se zapravo događa iza zatvorenih vrata naše dvorane. Dođu žene. U početku ili nabrijane na zeku peku i šipku, ili ustrašene i s poniznošću očekujući sat. Neke odmah osjete da su tu „doma“, a neke osjete otpore. I jedno i drugo sasvim je normalno i prirodno. Nismo navikle osjećati svoje tijelo kao slobodno i moćno. Nismo navikle jednaku važnost dati svojim prednostima i svojim manama. Nismo navikle jednako uživati u svojoj jakosti i svojoj slabosti. Nismo se naučile prepustiti.
Živimo u jednoj sobi. Možda dvije. Upoznajemo sebe površno u površnim situacijama, odnosima, promjenama. Jedna soba postaje pretijesna mnogima od nas. I zato, baš zato želimo više. Ne stvari, ne kuća, ne novaca, više sebe. Slobode. Divljine. Životne radosti. Sočnosti. Uživanja. Više tijela.
Da, da. Iako se uvijek govori da je današnji čovjek sav fokusiran na svoje tijelo, situacija je malo izvrnuta. Nismo fokusirane na tijelo osim kad ga trpamo čokladnim delicijama ili čipsom ili kad ga pretjerano izgladnjujemo i mučimo treninzima želeći da naše tijelo postane nešto što nije.
Ma f.ck that sh.t.
ajmo za promjenu postati svjesne svog tijela. Svih emocija skrivenih u njoj. Svjesne svakog pokreta, svake kretnje, svake zakočenosti, svake energije koja se pokrenula ili smo je zaustavile. Svjesne sebe.
Iako se više od 10 godina bavim oslobađanjem svog tijela i tijela drugih žena, svaka životna promjena u mene unosi novu zakočenost i grč. Kad sam zatrudnila, bilo mi je najgore. Kao da mi je netko oduzeo tu slobodu da budem u svom tijelu plesna, opuštena, luckasta i vrckava. A nije mi je nitko oduzeo, uzela sam si to sama.
Ako već imamo blagoslov da su naše noge tu za nas, da su naše ruke tu za nas i da je naše tijelo relativno zdravo, zašto taj blagoslov ne koristimo ili ga koristimo samo u svrhe vanjskog izgleda, žrtve ili zatrpavanja emocija? Zašto ne iskoristimo to tijelo kao neopisivu mogućnost da osjetimo sebe? Da izađemo iz sobe, da upoznamo cijeli kat ,cijelu kuću, dvorište i cijeli kvart zapravo?
Tužno bi bilo da ne upoznamo sve ljepote sebe, iznutra i izvana, a putujemo po svijetu u potrazi za ljepotama izvan nas. Tužno bi bilo da stalno samo težimo sreći i propuštamo dubinu ljudske, ženske emocije, psihe, duha. Tužno bi bilo da svaki događaj koji nas tjera da zarinemo dublje u vrećicu svojih sposobnosti i snaga, smatramo samo negativnim događajem koje smo si privukle zbog „loših misli“ ili nam je netko nametnuo i učinio nas žrtvama.
Tužno bi bilo da napokon ne spoznamo ljepotu ženstvenosti, ljepotu ženskog tijela i da ne prestanemo svako izlaganje ženske ljepote, tjelesnosti i seksualnosti smatrati privlačenjem pažnje.
Tužno bi bilo da ostanemo u jednoj sobi.
I zato nemoj da bude tužno. Osvijesti svoje tijelo. Uživaj u njenom zdravlju. Nek ti ona postane vodilja prema emocijama koje su ostale neizražene, snagama koje ni ne znaš da posjeduješ, slobodi koju ti nitko ne može oduzeti i manama koje čekaju da ih zavoliš. Nemoj da bude tužno. Zapleši, osjeti, osvjesti, probudi se. Ako još nisi.
I kao što kaže moja najdraža autorica Clarissa Pinkola Estes (žene koje trče s vukovima)
„Ako te još nitko nije nazvao nepopravljivom, prkosnom, nemogućom ženom, ne brini, ima još vremena. „
