Mrzi li feminizam muškarce?
Osim Corona virusa koji se već ušuljao u nas i prije nego je zatrovao naše organizme, ovih dana na Facebooku se širi i video o predrasudama i društvenim normama koje ženama govore tko bi trebale biti, kako bi se trebale ponašati i na koji način bi trebale živjeti. U videu se nabrajaju pravila koja su često, ne samo suluda, već i totalno kontradiktorna jer žena bi istovremeno trebala biti i kurva i svetica, majka i ljubavnica, zakopčana i razgolićena, kućanica i poslovna majstorica.
S druge strane, na udaru su i muškarci. Jedan takav koji je progovorio je i među ljudima koje pratim na instagramu. Iako se s većinom stvari koje kasnije navodi u videu ne slažem, s dvije se dfinitivno mogu složiti. Pa tako navodim ovdje:
1. kao što su žene izložene kontradiktornim društvenim pravilima, tako su njima izloženi i muškarci
2. ta kontradiktorna pravila ne potiču samo od muškaraca, već i od žena.
I jedna i druga tvrdnja čine mi se istinitima. No u ranije spomenutom videu nije rečeno da su ta suluda pravila postavljena od strane muškaraca. Mi žene smo itekako svjesne svojeg doprinosa tim pravilima. Ne govorimo li često i same kako je žena ženi vuk, kako se muškarci više podupiru i bolje slažu? Nismo li i same često pokleknule pa komentirale druge žene i njhovu odjeću, stil majčinstva ili odabir partnera? Ja jesam, guilty as charged. I vjerujem da, kad dignemo ruku u zrak i kažemo da smo i mi dio kreacije lažne slike žene, tek onda možemo započeti promjenu. Možemo postati prave feministice.
Uvijek govorim da sam feministica i time se ponosim. No feminizam nije samo borba za prava žena, feminizam je u mojim očima, iskonsko nastojanja da budemo ravnopravni. Ravnopravni, ali ne nužno isti, osim ako to ne želimo. U mojim očima, moj feminizam, je težnja i želja da svaka osoba bude onakva kakva želi biti. Da se makne stigma sa žena koje voze kamione, ali i s muškaraca koji plešu balet. Da se žena poštuje i kad je ljuta, a muškarac i kad plače. Da je riječ kučka izbriše iz riječnika, kao i riječ papak. Jer obje se stvari nazivaju krivim imenom.
Žena je kučka ako postavlja granice i drži do sebe. Žena je histerična ako se bori za nešto veće od nje same. Žena je drolja ako ima više partnera. Loša majka ako radi. Neostvarena ako odabire ostati kod kuće. Čistunka ako je zakopčana do grla, fufica koja samo privlači pozornost ako pokaže previše kože. Neuračunljiva ako plače, nadrkana ako se ne smije od 0 do 24.
Muškarac je papak ako juri kući svojoj obitelji, a narcis ako želi ostati s prijateljima. Jadnik ako ima balans između vremena na poslu i vremena kod kuće, a radoholičar i materijalist ako puno radi. Financijski skrbi za obitelj? Sponzor. Pušta da žena zarađuje više od njega? Slabić. Radi na sebi i meditira? Čudak. Ne radi na sebi? Definitivno neosvješten. Hladan ili mekušac? Nema sredine.
Društvo u cjelosti, uključujući oba spola zapravo gradi lažne slike muškaraca i žena u koje bismo se svi trebali uklopiti. No problem je u tome što se, čak i da želiš, ne možeš uklopiti u dijametralne postavke. Problem je što smo previše, svatko za sebe, dopustili da nam društvo diktira tko ćemo biti i što ćemo raditi. Zbunjenog čovjeka, kojeg go spola, lakše je manipulirati. Lakše ga je uvesti u strah i tjeskobu i tako upravljati njegovim ponašanje. Lakše ga je uplesti u mrežu iz koje ne može izaći i samo se zapliće još više za sobom povlačeći i svoju djecu.
Zato sam ja feministica koja voli i žene i muškarce. Voli čovjeka. Feministica koja ne pušta brkove, ne nosi široku odjeću i ne pljuje po cesti. Ta slika feministica kriva je koliko je i kriva postavka da feministice ne vole muškarce. Feminizam je bio potreban dok su se žene borile za pravo glasa, bio je potreban dok smo se borile za pravo na rad, a potreban je i danas dok se borimo za slobodu da žena zarađuje prema svom doprinosu, bude ono tko želi biti i pokazuje kože koliko želi pokazati. Bit ću feministica dok god postoje ljudi koji smatraju da se šamarčina, silovanje ili zlostavljanje bilo kojeg tipa može zaslužiti. I samim time opravdati.
Bit ću feministica dok ne postane normalno da muškarci plaču. Da se žene s muškarcima. Da ostanu doma s djetetetom. Da zarađuju više ili manje od svoje žene. Dok ne bude normalno da podržavaju poslovni put svoje partnerice. Ili partnera.
Bit ću feministica sve dok ne bude svaka žena dovoljno opuštena da obuče što god želi. Da se zakopča ili otkopča. I dok se svako pokazivanje tijela ne bude smatralo normalnim, a ne privlačenjem pozornosti jer imaš šuplju glavu. Jer to može, ali i ne mora biti istina.
Feminizam kakav ja zastupam ne mrzi muškarce. Feminizam kakav ja zastupam ne mrzi.
Sitni su moji koraci kojima ga provodim, i mnogim očima nevidljivi, ali ja jesam feministica.
Svaki put kad odaberem ne komentirati odjeću druge žene. Svaki put kad u svojoj plesnoj dvorani pustim da žena izrazi sebe – pa i ono što se naziva histeričnom ili kučkom. Svaki put kad branim nečije pravo da ode raditi 2 mjeseca nakon poroda ili da ne ode raditi slijedećih 10 godina. Svaki put kad odustanem od onog što ja mislim da bi neka žena trebala biti, i gledam je onakvom kakva ona jest.
I svaki put kad vidim koliko različitih muškaraca ima, i koliko je ta različitost u njima predivna.
Da, ja sam feministica.
Link na originalni tekst: Aportal
