
Flow ili “hustling”
Danas sam ujutro sjedila na terasi pitajući se što zapravo želim. Kao i svatko tko je na svojoj koži osjetio što zapravo znači biti osjetljiva osoba i kakav je osjećaj anksioznost, znam da je trenutak u kojem se osjećam loše zapravo trenutak u kojem od loših misli ne vidim ljepotu trenutka i da je izlaz iz toga uvijek – prisutnost.
Kroz ovo putovanje koje sam prošla zadnjih nekoliko godina jednu sam lekciju definitivno usvojila. A to je lekcija prolaznosti. Sve, dobro ili loše, prolazi. I kad samo gledamo, analiziramo i proučavamo kako se osjećamo, što mislimo, što zapravo trebamo, prođu nam trenuci poput tog mog jutrošnjeg, kad ptičice pjevaju, kava je topla, sunce lagano grije i svijet je na svom mjestu. Rekla bih, prođe nam život.
Većinu svog života ponosila sam se svojom uspješnošću da čvrsto držim volan svog žiovota, postizala sam većinu stvari koje sam si zacrtala i uspjevala nekako odavati dojam, sebi i drugima, da je život koji živim onaj u kojem ja držim sve konce u rukama, hendlam sebe i svijet i samo grabim naprijed. No, kroz zadnjih nekoliko godina shvatila sam da sam osim prema uspjehu i karijeri, i uz to naravno uspješnom društvenom životu, braku „iz žurnala“ i slici Majke kraljice, grabila prema dnu svojeg raspoloženja.
Već sam prije pisala o tome kako sam zapravo na kraju završila i kod psihijatrice i kako me scimala njezina tvrdnja da je danas većini nas potrebna tableta da bi ostali u konkurenciji u ovoj utrci u stvarnom svijetu. I bila bih uzela te tablete da je rekla bilo što drugo. Uzela bi ih da je rekla da sam u burn outu i da mi treba oporavak. Uzela bi ih da je rekla da mi se kemija u mozgu malo pomutila. Uzela bi ih da mi je rekla da sam pretrpila par udaraca na svoju psihu, uključujući i postporođajnu i da me to malo izbacilo iz ravnoteže te da će mi malo farmaceutskog pripravka vratiti taj balans koji trebam da bih nastavila dalje, sama.

No rekla je baš to zbog čega sam se počela pitati nije li vrijeme da umjesto uzbrdo počnem živjeti svoj život nizbrdo ili barem u ravnini. Zaključila sam da vjerojatno jest. Zaključak je bio lagan i spontan, prilagodba tome ide malo teže.
Kao i svi tipični naivci koji vole te roze naočale na nosu i svijet jednoroga oko sebe, bila sam uvjerena da je ono što mi treba život u flow-u i prepuštenost trenutku uz vjeru da će sve ispasti kako treba. I pod tim „kako treba“ zapravo sam mislila „onako kako ja želim“ ili „onako kako ja mislim da treba“. Problem s tim razmišljanjem jest što mi kad se u prvim trenucima odlučimo prepustiti tom protočnom žiovotu, životu niz brdo ili ljepše rečeno – nizvodno, i dalje se nismo tome prepustili. Jer život nekad nema iste ideje za nas koje mi imamo za sebe. Naše srce i neko unutarnje vodstvo malo je utišalo pred glasnim umom koji je naprosto vrištao – daj još, postigni još. I treba mu možda vremena da ponovno postaje glasnije.
U tom vremenu u kojem se glas srca oporavlja i dolazi k sebi, mi se zapravo počnemo ponašati kao mala djeca. Jer, ako smo se prepustili i vjerujemo životu, zašto nam život ne daje točno ono što mi želimo, sada i ovdje?
Osim toga, ako si, kao ja, odrasla na Tony Robbinsu i sličnim guruima postizanja, periodi kad si poput kukuljice gusjenice prije transformacije u leptira, vrlo se lako mogu činiti kao lijenost, pronalaženje isprika i „loše vladanje životom“.
Negdje između flow-a i upiranja trenutno živim ja. U trenutku kad se predajem i lako mi je nešto napraviti osjećam se sjajno i kao da je to pravi put i najbolji život za mene. U trenutku kad se predajem i ništa mi ne ide, uh, onda je osjećaj kao da sam lijena i neću uspjeti u ničemu i previše se odmaram.
Ako je i tebi tako, to je normalno. Sasvim prirodno. Skok iz jednog mindseta u drugi može biti, ali najčešće nije, lagan i prirodan. Najčešće je težak i prođe još neko vrijeme kad lebdiš između dvije strane, gledajući kojoj se bolje prikloniti. Samo je važno da u tim trenucima uživaš. Transformacija može trajati i nekoliko godina, pa čemu ih utrošiti na beskrajne analize zbog kojih ćeš propusititi život pred nosom?
To je vrijeme za upoznati sebe bolje. Vježbati prisutnost. Gledati svoje misli. Prihvaćati svoje osjećaje. Ponovno zavoljeti život.
Zapravo, teško je prihvatiti za sebe, ali drugome bi dala savjet da postupi po osjećaju. Jer, ako je sad period mirovanja, možda je ovdje da te pripremi za period kojeg amerikanci zovu „hustle“. Možda se baš sada imaš šansu odmoriti jer te čeka neki izazov za koji ćeš trebati snagu.
Pingback: Lako tebi, ti radiš ono što voliš - Ivka Armanda Todorović
Pingback: Možeš imati sve. Ali kako i pod koju cijenu? - Ivka Armanda Todorović