Search here!

Ivka Armanda Todorović

Jesam li odustala od sebe?

Znam da se danas svi razbacuju s riječju autentičnost i to toliko da je zapravo mnogima ta riječ postala izlizana i dosadna i nekako im ide na živce. To je podebljano, sigurna sam, time što poznajemo dosta onih kojima su puna usta autentičnosti, a njihov privatni život potpuno je razlličit od onoga što objavljuju po mrežama. Ja tu autentičnost nazivam biti „brutalno svoja“, jer biti autentična nekad znači biti brutalno iskrena. I to najviše prema sebi.

Zato je ovo pitanje u naslovu, pitanje koje si postavljam često. Nekad jednom tjedno, a nekad više puta u danu. Nekad u velikim i izazovnim životnim situacijama, a nekad naprosto kroz dan kad donosim neke sitne izbore, kad se s nekim družim i kad nešto radim ili izgovorim. Osobito onda kad mi zazvoni sitno zvonce u glavi jer sam rekla ili napravila nešto u želji da se nekome svidim ili da se uklopim, a mislila sam nešto drugo.

Jesam li odustala od sebe? Pitanje može zvučiti jako teško i možda preintenzivno, ali stvarno vjerujem da svaki put kad djelujemo kontra sebe otkinemo komadić svoje autentičnosti.

angels body and emotions

Biti autentična ili brutalno svoja, nekad znači biti i malo nepristojna, odustati od te pristojnosti kao velikog prioriteta koji nam je društvo stavilo kao važno – biti dama. Naprimjer, jučer su mom mužu iznenada došli neki ljudi, a ja sam baš bila koma raspoloženja, i nije mi bilo do razgovora. Mali je bio vani i to je bilo jedinih sat vremena u danu da se mogu uloviti knjige i guštati u par pročitanih stranica. Ispričala sam se kratko, bez objašnjenja, i sakrila se u drugoj strani vrta čitajući. Nepristojno? Možda. Ali meni potrebno. Nisam odustala od sebe.

Odustajem li od sebe u nekim odnosima? Trudim se da ne, ali i tu se zalomi. Ja sam dosta glasna u izražavanju svog mišljenja, što na umu to na drumu kod mene, a isto tako i ne volim da konflikti i konfliktići ostanu nerješeni. Ako mi se negdje baš ne da ići, ne idem. Ako mi se nešto baš ne radi, ne radim. I to ne brkam sa sebičnošću jer ako je netko meni drag u nevolji, onda ni ne razmišljam nego trčim, jer ostanak bez da pomognem, meni bi bilo odustajanje od mene same. Isto tako, kad govorim o izražavanju mišljenja, govorim o izražavanju mišljenja o sebi, o onom što ja želim, o onom što se meni sviđa ili ne sviđa, ne o mišljenju o drugoj osobi. Mnogi svoje pametovanje prikrivaju navodnom autentičnošću i uzimaju si za pravo govoriti što misle o drugoj osobi s ciljem kritiziranja iste.

Ne ispričavam se za svako svoje djelo i svaku izgovoreno mišljenje i sve što napravim u strahu od toga što će druga osoba misliti o meni. Priznajem, dođem u napast. Da se ispričam i da se pravim da sam ukroćeno janje, ali onda me to pitanje opet stepe. Jesam li odustala od sebe? Ako je odgovor da, osvjestim i ako mogu promjenim.

Nisam na listi najboljih prijatelja mnogima baš zbog toga, ali oni kojima jesam, njih poznajem u srž i oni mene poznaju u srž. I za njih ću ruku u vatru dati da znaju što mislim i da će oni meni reći što misle. A ne se smješkati i ispričavati u moje lice dok se žale nekom bliskom što sam ja ovakva ili onakva.

U poslu se trudim isto biti autentična, biti svoja. Jesam li odustala od sebe? Pitam se svaki put kad osjetim da nisam odreagirala iz sebe, da sam nešto uvela što zapravo ne želim jer mislim da ima tržišnu vrijednost. Svaki put kad nešto guram na silu. Ma 1000 puta u mjesecu na trenutak odustanem od sebe, pa se opet vratim. Ne vjerujem da je to lako. Možda nekom i jest, ali meni nije. Ali dobra vijest je da s vremenom postaje automatski. Smiješ se samo kad je smješno, družiš se kad to stvarno želiš, govoriš bez knedle u grlu i čista si nekako. Okupana u samoj sebi.

A ti? Jesi li odustala od sebe?

Objavi komentar