Što me naučilo kopanje po mentalnoj i emocionalnoj nutrini?
Jutros sam se probudila ranije. Dovoljno rano da imam pola sata za sebe, prije nego ustane moj Zmaj. Uživajući u toplim zrakama jutarnjeg sunca, zujala sam po starim zapisima svog dnevnika. Za pisanje dnevnika koristim aplikaciju na mobitelu, iako više volim dobru staru tekicu, ali ovo mi je uvijek dostupno i pri ruci pa je našlo svoje mjesto u mom jutarnjem ritualnu. Otvorila sam nasumce neki mjesec u početku prošle godine i čitala. Bilo je tu svega. Promjena na poslovnom i privatnom planu, lijepih i manje lijepih događaja. Ali od svega onoga što se događalo izvana, najveće bure zapisane su o onome što se događalo u meni.
Zadnjih nekoliko godina moji zapisi u većini su bili zapisi o težini, anksioznosti, brizi i strahovima. Bilo da je u pitanju bilo majčinstvo, posao, moja misija ili moj brak, ono što sada čitam ispunjeno je težinom, neprihvaćanjem i definitivno istrebljivanjem mojih mana na jedan način koji, sad tek vidim, nije bio dobar za mene. Ispunjena težnjom za savršenstvom, pljuckala sam po sebi i svojim lošim navikama, svoje uspjehe gledala sam kao sitne točkice, a sve ono ružno što se dogodilo pripisivala sam sebi i svojim greškama. Bila sam kučka prema sama sebi, svjesna toga, a opet u nekoj nemogućnosti da se ta kučkastost smanji. Nastojala sam se umirivati i racionalizirati pisanjem iz drugog kuta, tješenjem kao što bi to činila savršena majka i zapisivanjem svega dobroga što činim. Ali nije pomoglo. Nikad sebe nisam vidjela kao plus na tablici života.
Zašto je tome tako? Bila sam uvjetovana. Još uvijek malo jesam, ali svjesnost o tome pomaže mi da to jasnije vidim, pa tako ta uvjetovanost više ne upravlja mnome u 90 posto slučajeva. Zatrovana new age spikom o pozitivnim mislima, vizualizaciji i najboljim verzijama sebe, svog braka, posla i svog života, svaku sam naoko negativnu promjenu vidjela kao svoju grešku, svoju krivu vibraciju i rezultat samo svojih uvjerenja. Netko je kriv za to što život nije savršen do mjere do koje bih htjela da bude, a budući da ja živim taj život, mora da sam i ja taj krivac.
Iako sam, u čitanju svega, naletavala i na to da život ima kontraste i da su oni to što nam izgleda negativno, razvila sam osjećaj da ako na te kontraste, izazove i težine ne gledam sa smješkom i ne pristupam im samo kao mini izazovima koje ću rješiti novim mantrama i pozitivnim razmišljanjem, opet ne valjam ja. S godinama i još od rane mladosti, gledajući svoj odraz u očima drugih stvarala sam sliku o sebi kao uvijek veseloj, pozitivnoj i nasmiješenoj osobi. Oluju koja se događala ispod površine smješka, nisam poznavala niti ja sama, a kamoli netko drugi, netko izvan mene.
Grabila sam životom naprosto očekujući da će se sve odviti točno onako kako sam ja zacrtala. I problem nije u tome što se to nije dogodilo, problem je u tome što se jest. Završila sam faks koji sam htjela, dobila sam posao koji sam htjela, jedan, pa drugi pa treći, pronašla sam i posao koji je postao moja misija i svrha. Udala sam se zaljubljena, dobila sam zdravo dijete. Postala sam mama, supruga, poslovna žena, s autom, stanom i svim kvačicama na svim pravim mjestima. A iznutra sam se lomila. Jer, uvijek je postojala ona slijedeća stepenica. Onaj korak više. Ono nešto što još nisam postala, postigla, vidjela, napravila, naučila, završila, popravila. Jer… pa.. život.
Danas je gotovo grijeh i sramota reći da je život ispunjen patnjom, težinom, borbom i mukom, jednako toliko koliko je ispunjen ljepotom, snagom, slobodom, lakoćom i igrom. Ma koliko mi radili na tome da sve što radimo radimo s voljom, da volimo svoj posao, djecu, prijatelje, muža ili ženu, da volimo svoj život, stvar je u tome da on nije samo sunce, dan i bijela svijetlost. Život je neuredan, prošaran, žestok, lud, veseo i tužan, tama i svijetlost, radost i bol. I baš zato je predivan. I ne, ma što vam pričali, život NIKAD neće biti savršen.
Zahvaljujući terapiji, svom dnevničarenju, meditaciji, kontemplaciji i svim učiteljicama na koje sam (hvala Bogu) naletjela putem, kao da mi je napokon sjelo – život NIKAD neće biti savršen. I dok čekamo to savršenstvo, dok čekamo da prođu manji i veći životni izazovi, zapravo propuštamo živjeti. Jer, ma koliko mi slagali kockice vamo ili tamo, uvijek se jedna izbije iz savršeno posloženih redova, i onda blejimo u nju pitajući se kako je ispala kad smo sve radile kako treba?
Prije nego sam doista zaronila u dubinu sebe smatrala sam da moj brak ne valja ako mi nešto u njemu smeta. Čačkala sam po tih par stvari koje mi se ne sviđaju dok se nisam dovela do toga da mi je bilo teško pronaći ono zbog čega sam se zapravo i udala. Jer, ako nije savršeno, kako može biti dovoljno dobro za mene?
Posao koji obožavam ponekad me umorio. Ne bih ga mijenjala, barem ne za sada, ali nekad mi se stvarno, ali stvarno ne da. I nekad, to nekad traje dugo. Ispranog mozga rečenicama među kojima je bila i rečenica „ako radiš ono što voliš, nećeš raditi ni dana“, mislila sam kako ja zaopravo ne volim to što radim. Jer, ako je istina da volim, zašto mi se ponekad ne da? Ako nije savršeno, kako može biti dovoljno dobro za mene?
I tako slično, za sve u mom životu. Prolazili su mi dani u brizi i anksioznosti zbog one jedne stvari koja nije štimala. Nekad u poslu, nekad privatno, uvijek mi je smetala, kao jedna vlas u savršeno zalizanoj kosi koja stalno izmiče.
A što je zapravo bilo korijen tog osjećaja? Ja nisam bila savršena. A ako nisam savršena, kako mogu biti dovoljno dobra? Ako su mi rekli da mogu sve, zašto onda nisam uspjela iako sam dala sve od sebe?
Kako to biva s tim stvarima, oči mi je otvorila psihoterapija, ali i osoba koja se slučajno (?) u tom trenutku pojavila u mom životu. Kad mi je rekla da živjeti ne znači samo živjeti lijepe trenutke nego živjeti svjesno u svakom trenutku života, čak i kad je čisto sranje, nekako mi je sjelo. Ne ide na silu. Promjena ne ide na silu i ponekad, kad nam se i čini da smo zapeli, zapravo učimo, rasplićemo se, učimo o sebi, o ljubavi, o životu. Je li sretan brak pravi zadatak susreta dviju duša? Ili je to rast. Je li baš nužno uvijek planirati život i imati kontrolu ili je ponekad dobro dići ruke s volana? Je li baš nepobitna istina da je nijedan vjetar nije naklonjen brodu koji ne zna kamo plovi? Ili je možda takvom brodu naklonjen bilo koji vjetar? Ako nam se negdje nešto u životu skrši, neki njegov dio postane neuporabljiv, je li to uvijek znak da nešto ne činimo dobro ili možda poguranac u nekom smjeru koji do sada nismo htjeli promatrati i njime kročiti?
Sva moja pitanja, moja anksioznost, moja preosjetljivost i traganje za istinom dovele su me do učiteljica, psihoterapije i pravog, dubokog rada na sebi.
I evo, ovo je ono što sam naučila:
- Život je ponekad takav kakav jest, ma što mi činili u njemu.
- Naša duša nekad ima drugačiji smjer od onog koji smo zacrtali umom.
- Sve što se događa u životu, čini ga životnim. I ono što smatramo lijepim i ono što smatramo ružnim.
- Biti autentična i živjeti život iz srca je jednostavno, ali nije nimalo lako.
- Biti iskrena i svoja ne znači da drugima govoriš što misliš o njima i njihovom ponašanju, već da iskreno govoriš što ti osjećaš, želiš, trebaš i tražiš.
- Ljepota svakog bića nije samo u njegovim prednostima već u osobinama koje doživljava kao mane.
- Život nema svrhu, sam život jest svrha.
- Partneri su tu da nas uče o nama samima.
- Brak može biti predivan, čak i ona kad je težak.
- Sreća je precijenjena. A životnost, ranjivost i hrabrost su podcijenjene.
- Možeš se umoriti čak i ako radiš ono što voliš.
- Možeš biti super mama čak i ako ti nedostaje da budeš samo ti.
- Briga i strah nije jednako ljubav.
- Držati uvijek baš svaku svoju reakciju pod kontrolom, znači zauzdavati divljeg konja. A taj divlji konj, meni je baš predivan.
- Biti dama, to ima svoje prednosti za okolinu i nedostatke za ženu.
- Žrtvovanje jer to tako treba ili se mora, je najveće sranje za osobu koja se žrtvuje. Predanje, on the other hand…..
- Mentalno zdravlje ne znači da si uvijek okej. Već da si okej i kad nisi okej. I da znaš prepoznati tu razliku.
- Život NIKAD nije savršen. A nisam ni ja. A nisu ni ljudi oko mene.
