Svaka mama svoju priču ima. Ovo je moja.
Sjećam se prvog trenutka kad sam shvatila da sam postala mama. Nije to bilo nako plusića na testu, niti nakon prvog pregleda niti onda kad sam vidjela Njegove obrise na ultrazvuku. Do tog trenutka nisam niti bila svjesna što se događa. Bilo je to onda kad su ga prvi put položili na moje tijelo i kad sam s mužem prvi put ugledala njegovo ličeko, male sitne rukice i nogice. Bio je to trenutak snažno ispunjen adrenalinom i ljubavlju, kad imaš osjećaj da je cijeli svijet u tvojim rukama.
(Pre)osjetljivost, karantena, opaka ambiciozna i jogina
Nedugo sam čitala na jednoj grupi senzibilaca kako se neki više straše izlaska iz karantene i povratka na staro, nego što im je loše u samoj karanteni. I odmah pomislila – potpisujem. Daleko od toga da mi odgovara neizvjesnost bez posla i ikakvog znanja i saznanja o tome kad ću ponovno moći ostvarivati svoje pravo na rad u pravom smislu te riječi. Nije stvar u tome. Stvar je u tome da, kad sam se umirila i primirila, shvatila sam da ja zapravo ne želim povratak na staro.
Kako sam pronašla snagu u sebi?
Nikad u životu nisam gledala vijesti. Dnevnici, crne kronike i obavijesti medija o katastrofama svih razmjera, nikad nisu ulazili u moje područje interesa. Svaka važna informacija ionako dođe do mene, na ovaj ili onaj način. No ovo su neka drugačija vremena. I ovo je neki drugačiji svijet. Ili barem postaje drugačiji. I ne, nije onako kako sam se nadala da će se promjeniti. Mijenja se u svijet kakav ja ne poznajem i ne želim.
Ne, naravno da nisam potonula, ja sam vječito naivni optimist, ali trenutno mi sve izgleda kao svijet u kojem će nas virus toliko preplašiti da ćemo uništiti sve ono što nam se do jučer činilo izuzetno važnim.
Korona je mom djetetu poklonila djetinjstvo osamdesetih
Ne sviđa mi se ništa previše u vezi ove pandemije, krize, donesenih mjera i popuštanja mjera. Trese mi se tlo pod nogama, sve što sam mislila da je sigurno više nije. Bolje mi je bilo na početku, priznajem, kad su nas samo sve zatvorili u kuće, pa sam to vidjela kao dobru priliku da odmorim dušu i tijelo. No, sad kad se sve raspliće, gledam u novi svijet, i ne želim ga vidjeti, a kamoli živjeti. No u svemu tome, definitivno je najviše profitiralo moje dijete.
Hoće li nakon ovog nastati neki bolji svijet?
Smatram se privilegiranom. Iz više razloga. I u svojoj privilegiranosti pronalazim hrpu razloga za sreću i zahvalnost. Čak i u ovom trenutku. Predivan stan s velikom terasom, život u blizini šume. Prava mala šumica ispred kuće po kojoj mi dijete divlja pa ja imam mira. Predah od života kakav sam vodila. Partnerstvo koje mi omogućuje mir i u izloaciji. Vrijeme s djetetom. Vrijeme provedeno doma kojeg je prije bilo tako malo. Premalo.
Hiperproduktivnost, lijenost ili preživljavanje?
Upravo sam sjela za laptop na terasi, nakon što sam se jedva ustala, i krenula smišljati novi tekst za blog. Tema mi se već danima vrti po glavi, ali ne znam kako je sročiti jer, kao što sam pisala i ranije, vrijeme u kojem živimo je vrijeme žive dualnosti u kojem se zahvalnost isprepliće s velikim stresom, a strah s nadom u neku bolju budućnost.
Istovremeno, nad nas se nadvio pritisak da je sad vrijeme kad trebamo biti hiperproduktivni, kad trebamo nadoknaditi sve što nismo stigli u žrvnju života, kad trebamo naučiti 74 nove vještine ili čak pokrenuti ili preokrenuti biznise. Znam znam, ne potpadamo svi pod takve pritiske, ali neki od nas, navikli na postizanje, na ciljeve, na želju za disciplinom i valoriziranje svojih uspjeha, lako mogu osjetiti da nešto ne čine ispravno.
Dualnost u doba neizvjesnosti – sve je isto, ništa isto nije
Iz petnih žila želim napisati tekst koji nema nikakve veze s ičime što se trenutno oko nas događa, niti s potresom, niti s koronom, niti s ekonomskom krizom koja se razbuktava sve jače i silnije, ali ne mogu. Moje misli su tu. Moji osjećaji su tu. Moj život je tu. U svemu tome.
Kao osoba koja je i inače jako osjetljiva, emotivna i općenito prepuna unutarnjih doživljaja, intenzivne izmjene dobrih i „loših“ raspoloženja, imam osjećaj da se sada nosim dobro sa svime što se događa. To dobro možda nekome na prvu dobrim se neće činiti.
Kako to mislim?
Postoje dani kad poželiš da te nema
Nedavno sam na svom facebook profilu objavila post o sebi, tojest o tome kako percipiramo sebe i ima li to veze s time koliko se volimo. U postu sam spomenula svoj nos. Nos koji mi se nikad nije sviđao i nikad ga nisam voljela. Do nedavno ga nisam voljela. Dugačak je i malo kvrgav, i lagano se savija prema dolje. Na prste jedne ruke mogu nabrojati slike svog lica u profilu. Oduvijek sam ga skrivala. A postojalo je i vrijeme kad sam ga željela operirati.
Što je zapravo zdrava ženska seksualnost?
Godinama se bavim plesom i pokretom i radim sa ženama, prakticirajući ono što je u osnovi S faktor odnosno program plesnih vježbi koje se baziraju na kružnim pokretima i kombiniraju yogu, istezanje i ples u jedan fenomenalan spoj koji je osmislila Sheila Kelley. No, po svijetu ima bezbroj praksi koje se nazivaju različitim imenima poput Sensual Yoge, Yoni Dance-a, i sličnih izvedenica. Je li senzualna yoga postojala prije Sheile Kelley i njenog S faktora ili je pak Sheilla iskoristila njene postavke u svom programu i kombinirala ih sa šipkom, zapravo je manje važno.
Teror trenda pozitivnog razmišljanja
Moj posao me tjera u bezbroj socijalnih interakcija. Namjerno kažem tjera jer sam u interakciji s ljudima i kad to želim i kad to ne želim. No, i radim ga upravo zato što volim ljude, obožavam žene, i najviše od svega volim ljudsku ranjivost i trenutke u kojima vidim osobu bez lažne maske. A to najviše primjećujem kad gledam kako se kreću – kroz ples. Ono što primjećujem u zadnje vrijeme, u sve više žena, ali u sebi samoj, tjeralo me da krenem razmišljati drugačije.