Hoće li nakon ovog nastati neki bolji svijet?
Smatram se privilegiranom. Iz više razloga. I u svojoj privilegiranosti pronalazim hrpu razloga za sreću i zahvalnost. Čak i u ovom trenutku. Predivan stan s velikom terasom, život u blizini šume. Prava mala šumica ispred kuće po kojoj mi dijete divlja pa ja imam mira. Predah od života kakav sam vodila. Partnerstvo koje mi omogućuje mir i u izloaciji. Vrijeme s djetetom. Vrijeme provedeno doma kojeg je prije bilo tako malo. Premalo.
Ipak, da se razumijemo, nije ni meni sve cvijeće. Moj studio ne radi. Dakle, ja ne radim. Nema naznake kad ću opet početi raditi i iskreno, ako će nam biti omogućen rad pod uvjetima koje su naveli, moj studio neće niti početi raditi. Jer imam neki osjećaj da će to biti – “evo ti radi, al pod uvjetima koje ja odredim, a koje ti nećeš moći ispuniti.” Pa onda, ovo što ti vraćam od tvojih novaca, ovaj minimalac, i to ću ti uzeti jer raditi možeš. Tko ti kriv što se nisi snašla. Što nisi ispunila nenormalne uvjete.
Najviše me ubija neizvjesnost. Teško odustajem od svojih snova i da, teško se prebacujem na online. Budem, kad osjetim da želim i zato jer moram, ali mi nikad, nikad, nikad to neće biti to.
Nisam od teorija zavjere. Odnosno jesam, u nekom smislu. Jasno mi je da netko vuče konce naših života radi svoje koristi. Jer uvijek je tako i bilo. Ali doslovno mi je zlo od toga kad se spominje da svijet nikad nije bio gori. Ma daj? A svjetski ratovi? A mafija? A dogovori moćnika pa političke propagande koje nas tjeraju da idemo u ratove, i to dobrovoljno? Kako je to u prošlosti drugačije od ovog sada? Ako to nismo vidjeli do sada, pa gdje smo gledali?
Mreže su mi se zgadile. Ima tu pozitive i normalnih ljudi, ali ta dva tabora ostani doma i napravi pobunu idu mi na živce. I jedni i drugi siju strah. A ni jedni ni drugi neće napraviti ništa. Ostajem doma jer fakat ne želim riskirati niti se praviti pametna, ali ne vjerujem svemu što čujem. Niti iz jednog, niti iz drugog tabora. I da, ne želim živjeti u svijetu u kojem ne mogu grliti svoje klijentice i ljubiti ljude koje volim. Nemam pojma što da mislim.
Uživam u pauzi od svega. Donekle. Jer znam što je podloga pa se tu i tamo i raspizdim na tu pauzu. I zato jer znam da sam privilegirana. Makar i bez posla i sa smanjenim prihodima u kućanstvu, i dalje sam privilegirana. Pa ne mogu ne misliti na one koji nisu. Na zlostavljane. Na bolesne. Na ustrašene.
Vjerovala sam da će to sve biti katalizator neke globalne promjene u ljudima. Ali što duže traje to više vidim da neće. Biti će katalizator promjene u nekima od nas. Ali u tima od nas promjena se dogodi u svakoj krizi i nakon svakog neuspjeha.
Svi mi možemo jedni druge podržati na neke sitne načine. Uplatite donacije udrugama koje brinu o starijima i bolesnima. Dijelite sadržaje prijatelja i poznanika poduzetnika. Učlanite se u udrugu poduzetnika. Nazovite one koji su sami. Obratite pozornost na susjede. Ne osuđujte one koji u izolaciji više ne vide ništa dobro. Ne širite strah, ali dijelite autentične emocije. Ne slažite lažni kolaž samo sretnih osmijeha, pokažite svoje istinske osjećaje. Pitajte druge kako su. I slušajte. Budite dobri prema ljudima u istom kućanstvu i pružite razumijevanje za njihove mušice.
Naš je sadržaj još uvijek besplatan i online. Naše nas žene podržavaju donacijom. Iako nas to možda neće spasiti, spasit će moje srce i moju volju da iz ovog izađem jača nego prije. Svjesnija. Odlučnija da živim svoju svrhu. I s vjerom u ljude. I dalje.
Vrijeme je da se zapitamo kako doprinosimo? Strahom i osuđivanjem ili podrškom i razumijevanjem?
